Jedan dan u životu berlinskog luzera
| Ajme meni / Oh Boy, Njemačka, 2012., humor. drama, 88 minuta |
|---|
| Režija: Jan Ole Gerster |
| Uloge: Tom Schilling, Marc Hosemann, Friederike Kempter, Justus von Dohnanyi, Michael Gwisdek |
Da mi je netko pustio film „Ajme meni“ sinhroniziran na engleski nakon pet minuta bih pomislio da je riječ o kakvom naslovu hiperproduktivnog Woodyja Allena koji mi je promakao: crno-bijela fotografija koja podsjeća na „Manhattan“ (iako se film događa u Berlinu), jazzerska glazbena kulisa i suhonjavi, omaleni mladić koji tek staturom podsjeća na Woodyja – čine se kao pouzdani woodyjevski signali. No, mali nema naočale niti Woodyjev dar brbljanja pa tu zapravo prestaju i usporedbe ovog filma s Allenovima, no zato bi ih mogli naći u improvizacijskoj jazzy strukturi „Sjenki“ Johna Cassavetesa, u fascinaciji Berlinom Wima Wendersa u “Nebu nad Berlinom” ili pak u luzerskoj noći Griffinea Dunea iz filma Martina Scorsesea „After Hours“ na kojega čak i fizičkim izgledom podsjeća glavni lik filma. Međutim, usprkos ovim usporedbama, „Oh Boy“, u režiji mladog njemačkog redatelja Jana Olea Gerstera, autentično je ostvarenje koje je pobralo sve važnije njemačke godišnje nagrade, a zatim nedavno dobio i Europsku filmsku nagradu za debitantski film.
Dečko iz naslova filma je Niko (Tom Schilling) čijih 24 sata počinje prekidom s djevojkom, slijedi posjet psihologu kako bi dobio natrag vozačku dozvolu, no ovaj ga ničim motiviran stjera u verbalnu zamku i oduzme dozvolu (šteta što najduhovitija scena dolazi tako rano u filmu), nešto kasnije na golf terenu susrest će se s ocem i pokušati riješiti financijske probleme, no kad otac shvati da Niko već dvije godine ne ide na faks ne kaže “al’ razmisli sad sine moj, jer život se ne igra s tobom” već mu zdravo seljački, pardon njemački, ugasi bankovni račun. Slijedi slučajan susret s bivšom kolegicom iz razreda koja će mu ispovijediti koliko ju je pogađalo kad ju je u školi zlostavljao i vrijeđao zbog debljine, a ona je bila zaljubljena u njega, nesretni niz nastavit će se i batinama koje će popiti da bi film zaključio jedan kasnonoćni razgovor na šanku sa starcem koji će mu ispričati priču iz svog djetinjstva.
Lajt motiv koji spaja ove nasumične epizode unutar 24 sata jest Nikov pokušaj da popije kavu što se stalno nekim bizarnim razvojem događaja izjalovljuje. Ta dosjetka, kao i cijela struktura filma prilično podsjećaju na studentske vježbe i, stvarno „Oh Boy“ nije daleko od toga, no ipak uspijeva napraviti neočekivanu i zanimljivu nadgradnju. Ta šašava potraga za kavom pretvara se, naime, u potragu za smislom, smislom koji se redatelj zapravo nikada ne potrudi elaborirati, ali u tom osjećaju baksuznosti, u slici suvremenog svijeta koji nam nije sklon, ipak se svi jako lako prepoznajemo.
„Jeste li ikad doživjeli da vam se svi ljudi oko vas čine čudnima, a onda shvatite da ste vi taj koji ste čudan?“, postavlja Niko u jednom trenutku pitanje koje je toliko univerzalno razumljivo da se gledatelj neočekivano lako identificira čak i s likom kakav je on – pasivan, letargičan, neuspješan i zapravo ni po čemu tip s kojim bismo se željeli uspoređivati. Tip koji bi u većini drugih filmova bio pokazni lik do kuda mladež može dovesti lijenost i apatija. A ipak, ugodno nam je bilo provesti sat i pol vremena u njegovu društvu, valjda jer je od svih likova koje smo u zadnje vrijeme gledali u kinima nekako najsličniji nama, ili barem većini od nas. Pošten bez ambicija, luzerska tradicija – rekao bi Mile Kekin.
„Ajme meni“ simpatično je djelce, doduše ipak pomalo precijenjeno i prenagrađeno, ali svakako stilski svježe, duhovito i nepretenciozno. I nekako mi se čini da bi se od Jana Olea Gerstera, režisera koji spaja naizgled nemoguće, Woodyja i Wima, u budućnosti moglo dobiti još puno dobrih stvari. (BLAGO NAMA 7/10)
