Ovim majstorima ni Jozo Bozo ne bi pomogao

• Tweet
• Pin It

Što pažljivije gledaš, to manje vidiš – prvo je i najvažnije mađioničarsko pravilo koje nam do besvijesti ponavljaju „Majstori iluzije“. Drugim riječima, uvijek zapravo gledamo u krivom smjeru i propuštamo pravi trik. Tako to rade pravi majstori, Harry Houdini, David Copperfield, Keyser Soze i hrvatski političari. U prvih pola sata „Majstora iluzije“, filma koji je u financijskom smislu najugodnije iznenađenje američke ljetne sezone (već je premašio prihod od 100 milijuna dolara, a zahvaljujući dobroj usmenoj predaji vjerojatno će premašiti i 120 milijuna), čini se da ćemo i ovdje prisustvovati sličnom scenariju – nekom spektakularnom, nikad viđenom, totalno genijalnom master planu čije otkriće će nas izbaciti iz stolca gotovo jednako kao nestajanje Kipa slobode ili kompletne hrvatske privrede. Barem se tako činilo na početku. Pa hajmo onda od početka.

U uvodnim scenama, kao u svakom pravom filmu velike pljačke, upoznajemo protagoniste, arogantnog ali spretnog iluzionista J. Daniela Atlasa (Jesse Eisenberg koji je igrao i većeg muljatora od Atlasa, Marka Zukerberga) koji prodaje fore s kartama, hipnotizera Merrita McKinneya (Woody Harrelson u ulozi koja donekle parafrazira onu iz „White Men Can’t Jump“), atraktivnu mađioničarku iz bazena s piranama Henley Reeves (Isla Fisher) i vještog uličnog prevaranta Jacka Wildera (Dave Franco). Zagonetan netko okuplja ih u jednom stanu i angažira u zajedničkom projektu, njih četvoro postaju grandiozna atrakcija Las Vegasa pod umjetničkim brandom Četiri jahača, sve pod mecenatstvom nekakvog biznismena iz mađioničarske niše, Arthura Tresslera (Michael Caine). Kad tijekom nastupa opljačkaju parišku banku postaju predmetom interesa policijskog detektiva Dylana Rhodesa (Mark Ruffalo) i njegove novopečene europske partnerice Alma Dray (Mélanie Laurent), ali i profesionalnog razotkrivača mađioničarskih trikova Thaddeusa Bradleyja (Morgan Freeman).

Taj uvodni dio filma u kojem upoznajemo likove, prvi spektakularni nastup Četvoro jahača, kao i policijsko ispitivanje, jedan je od najzabavnijih filmskih komada koje sam gledao u posljednje vrijeme. Živopisni likovi, maštoviti trikovi i duhovita izmjena ciničnih dijaloga u frenetičnom ritmu učinili su mi se kao prava filmska magija, no baš kad sam pomislio da se sprema nešto veliko, film je počeo kašljucati, a redateljski štapić Louisa Letteriera do kraja filma posve je izgubio čarobni prah. To mu, međutim, nije smetalo da nastavi lamatati zrakom, štono bi se reklo, u prazno.

Što pažljivije gledaš, to manje vidiš – ispostavilo se da ono što vrijedi za iluzioniste ne vrijedi za kino gledatelje – mi naime ipak više vidimo ako pažljivije gledamo, a to „Majstorima iluzije“ baš i nije pomoglo. Naime, toliko su napuhali balon u prvih pola sata da je ostatak filma nudio samo ispuhivanje, redanje jeftinih obrata, spinova ili trikova, kako god to nazvali. Ali, iako magiju volimo prispodobiti s filmom (ako se još netko sjeća laterne magice), film ipak već odavno (točnije od Mélièsa) nije tek puki trik, dapače struktura filma obrnuta je u odnosu na mađioničarski nastup: dok je u filmu temelj svega fabula, a trikovi tek pomoć u naraciji, mađioničarima je pripovjedanje tek sredstvo za odvlačenje pažnje od glavne atrakcije – trika. I zato je tako malo dobrih filmova o mađioničarima, a jedina uvjerljiva iznimka, „Prestiž“ Christophera Nolana, u prvom je redu sjajna priča i studija karaktera, a tek zatim priča o izvođenju trikova. I zato se uporno i događaju filmovi poput „Majstora iluzije“ za koje tek na kraju postanemo svjesni da su običan, šuplji i nimalo spektakularan trik. Nedostojan i našega Joze Boze.

Šteta, jer koncept je zapravo zgodan, glumačka ekipa bogata i zanimljiva, redatelj Leterrier („Transporter“, „Nevjerojatni Hulk“) doduše nije neki veliki mag pa bjesomučnim kruženjem kamere i upotrebom CGI efekta prikriva nedostatak pripovjedačke suptilnosti, no čak ni to presudno ne kvari dojam. Problem je u priglupoj priči koja se tako mehanički razvija da likovi koji su puno obećavali do sredine filma sasvim izgube touch, dok se neki poput Morgana Freemana i Michaela Cainea, ispostave tek kao još jedan jeftini trik. Osobno, nekako mi je najugodnije bilo gledati Woodyja Harrelsona, lik posve nevažan, ali nekako najšarmantniji u društvu, dok je Mélanie Laurent, nezaboravna Židovka u crvenoj haljini iz pravih „Nemilosrdnih gadova“, pravi magnet za oči, neovisno o bezveznosti lika, još jednog koji je tu samo da zavarava gledatelja.

Što pažljivije gledaš, to manje vidiš – kad bolje razmislim, ovaj iluzionistički aksiom potpuno je primjenjiv i na „Majstore iluzije“. Čini se da sam ih gledao previše pažljivo. (MAĐIONIČARSKA BOZA 5/10)

• Tweet
• Pin It