Tom Ford na rubu šunda, slučajno ili namjerno?
| Noćne životinje / Nocturnal Animals, SAD, triler, 116 minuta |
|---|
| Redatelj: Tom Ford |
| Uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Johnson, Isla Fisher, Ellie Bamber, Armie Hammer, Karl Glusman, Robert Aramayo, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen |
Svakakvi umjetnici i ljudi neumjetničkih profesija isprobavali su svoju sreću i umješnost na području filma u ovih stotinjak godina njegove povijesti. Imali smo tako režisere slikare, kipare, fotografe, pisce, naravno glumce, konceptualce, video-umjetnike i videotekare. No, postoji i jedan modni kreator koji se usudio kročiti u svijet koji uglavnom prezire ispraznost njegove originalne profesije. Njegovo ime je Tom Ford, a napravio je to na dosta spektakularan način – vizualno atraktivnom i kirurški precizno režiranom komornom gay dramom „Samac“ koju je 2009. jednoglasno ishvalila i publika i kritika. Colin Firth je u njoj za ulogu profesora koji se ne može nositi sa smrću svog partnera dobio nominaciju za Oscar, a Ford je prestao biti promatran isključivo kao čovjek koji je u devedesetima oživio zamalo propali Gucci.
Njegov drugi film „Noćne životinje“, dobitnik velike nagrade žirija na ovogodišnjoj Veneciji, još je ambicioznije zamišljen. Počinje s najsuludijih i najgenijalnijih pet minuta filma koje ćete vidjeti ove godine u kinima (a ne zaboravite da smo, što se suludoće tiče, u 2016. gledali i „Neonskog demona“). Ne želimo vam upropastiti iznenađenje, ali reći ćemo samo da mažoretkinje od „Čuvaj se sinjske ruke“ Bore Leeja naovamo nikad nisu bile manje seksi. Zatim kreće po svemu sudeći patetična, prvoloptaška i nadasve šminkerska melodramusina o Susan (solidna Amy Adams), nezadovoljnoj bogatoj konceptualnoj umjetnici u ranim četrdesetim godinama, koju vara naočiti muž Hutton (kao i uvijek naočit, ali drven, što je ovdje čak i dobrodošlo, Armie Hammer).
I baš kad smo pomislili da se Tom Ford pretvorio u točno ono što su svi skeptici očekivali od jednog modnog dizajnera zalutalog u film – slijedi preobrat! Susan dobiva poklon od bivšeg muža, spisatelja Edwarda (inače sjajan, ali ovdje pomalo kilav Jake Gyllenhaal), njegov novi roman posvećen njoj, što pokreće film unutar filma. Od tog trenutka „Noćne životinje“ pretvaraju se u igru s gledateljem koji pokušava shvatiti sve poveznice između tri naracije koje prati – događaje iz prošlosti iz veze Edwarda i Susan, odnos Susan i Huttona u sadašnjosti, i ono što se događa u filmu unutar filma. A to je rape/revenge priča o Tonyu i njegovoj obitelji, ženi i tinejdžerskoj kćeri koje jedne noći negdje usred Teksasa napadne banda lokalnih zgubidana predvođena stanovitim Rayom Marcusom (odličan i potpuno neprepoznatljiv Aaron Taylor-Johnson). Njima neće pomoći ranije spomenuti Bore Lee nego brkati teksaški rendžer Bobby Andes (uvijek savršeni Michael Shannon). Na koji način su ove tri priče povezane naravno nećemo otkrivati, da ne bi uništili doživljaj.
Jer „Noćne životinje“ su jedan od onih filmova o kojima je puno zanimljivije razmišljati nakon što si ih gledao, nego što ih je zapravo zabavno gledati. Prvi problem je što film pati od mnogih dijelova u kojima bi gledatelj vrlo lako mogao na par minuta otploviti u ono što najčešće noću i radi. Osim toga stilski i sadržajno nasilni neo-western koji djeluje kao kombinacija Spielbergovog „Dvoboja“, „Pasa od slame“ i „Nema zemlje za strance“ nema baš prevelike veze s ostatkom filma, koji s rečenicama poput ‘čini li ti se ponekad da ti se život pretvara u nešto što nisi planirala’ i ‘nitko ne voli ono što radi, ali radi to jer mora, jer ima poriv’, daje dojam ekranizacije neke self-help literature. Iako i dalje besprijekoran u redateljskom stilu i estetici, pogotovo kod snimanja krajolika (ipak je čovjek diplomirao arhitekturu), Ford malo pretjeruje u grotesknom portretiranju umjetničke scene. Također, cijela uloga Jake Gyllenhaala i ponavljajuće pitanje koliko njegov lik treba biti ‘čvrst kao pravi muškarac’ mrvicu su…pa banalni, da ne kažemo smiješni, naravno, na pogrešan način, pogotovo kad ga gledamo usred Teksasa, u društvu smrtno ozbiljnog Shannona.
No, ne treba isključiti mogućnost da je Ford možda i želio da iz kina izađemo s osjećajem da smo gledali nešto što je blizu šundu. Kao što Susan u jednom trenutku kaže: ‘Živimo u kulturi smeća, i sve što radim je smeće.’ (6,5/10)
Foto/video: Focus Features
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
