Ničije dete iz ničije zemlje
| Ničije dete, Srbija, Hrvatska, 2014., drama, 103 min |
|---|
| Redatelj: Vuk Ršumović |
| Uloge: Denis Murić, Pavle Čemerikić, Isidora Janković, Miloš Timotijević, Tihomir Stanić |
Nakon što je došao tiho i otišao iz Venecije sa čak tri nagrade (nagrada publika i za scenarij u programu Tjedan kritike te nagrada FIPRESCI-ja za najbolji film izvan konkurencije), film Vuka Ršumovića „Ničije dete“ dobio je čast otvoriti ovogodišnje izdanje Zagreb Film Festivala, što je ujedno i regionalna premijera ovog srpskog filma u kojemu je Hrvatska manjinski koproducent.
Filmska priča zasnovana je na slučaju s kraja osamdesetih, kada su lovci u središnjoj Bosni u šumi pronašli divljeg dječaka kojeg su vjerojatno odgojili vukovi. Dječaku daju ime Haris Pućurica te ga pošalju u dom za nezbrinutu djecu u Beogradu, no odgajatelji ne pronalaze način kako da socijaliziraju dječaka koji hoda na sve četiri, reži i grize, ne podnosi kuhanu hranu, odjeću ni cipele. Srećom, jedan od štićenika doma, dječak Žika (Pavle Čemerikić) zainteresira se za Harisa kojemu daje nadimak Pučke te pomaže da počne komunicirati s okolinom. Nakon 5 godina u domu Haris je već sasvim solidno socijaliziran dječak, govori, piše i ide u školu, no s početkom rata, a zahvaljujući imenu, postaje metom klinaca zaluđenih nacionalizmima s početka devedesetih. Dječak bez prošlosti i identiteta tako samo zahvaljujući nekoj činovnici iz socijalne službe koja mu je nadjenula ime, postaje Musliman, odnosno za beogradske huligane – balija. No, tu na scenu ponovno stupa uvijek budna birokracija pa iz BiH stiže dopis kojim nova država potražuje izručenje svog građanina Harisa Pućurice pa Pučke mora ponovno na put koji će ga odvesti prvo u rat, a zatim u one iste šume iz kojih je prije nekoliko godina odveden.
Priča o bosanskom Mowgliju, naravno, ima nemale alegorijske potencijale o divljima i pitomima, a podatna je i za cikličku interpretaciju povijesnih zbivanja što je karakteristično za filmove s ovih prostora, no redatelj Ršumović ne pokazuje onu za debitante tipičnu sklonost jakim gestama i boldanju značenja. Umjesto toga s mnogo pažnje i pristojne distance prati polagan i težak proces socijalizacije dječaka za kojeg tijekom većeg dijela filma nismo sigurni je li imao sreću ili nesreću što su ga pronašli u šumi. Činjenica da će političke turbulencije dramatično odrediti život čak i nekoga poput Harisa, dječaka bez nacionalnog, vjerskog i gotovo bilo kakvog drugog identiteta toliko je apsurdna da je i nije bilo potrebno naglašavati, stoga je Ršumovićeva režijska suptilnost jedno od najugodnijih iznenađenja ovog filma. Na takvo što, naime, od ex-yu filmova baš i nismo navikli.
Drugo ili možda ipak prvo iznenađenje „Ničijeg deteta“ je dječak Denis Murić koji je imao mnogo zahtjevniji glumački posao nego što se obično traži od glumaca njegovih godina, naime preobrazba i postupna humanizacija divljeg dječaka iznimno je tehnički kompliciran zadatak, a Denis ga je izveo impresivno. Uz njega su upečatljive nastupe ostvarili i Pavle Čemerikić u ulozi Žike i Miloš Timotijević kao odgajatelj. (MOWGLI JE IPAK BOLJE PROŠAO 7,5/10)
Foto/video: Art&Popcorn
