Eh, da je nama ekipa iz “Newsrooma”!

• Tweet
• Pin It

Malo je koja TV serija dočekana s toliko radoznalosti i entuzijazma, a zatim s podjednakim užitkom sustavno i redovito secirana i kritizirana kao što je bio slučaj s „Newsroomom“ Aarona Sorkina. Priča o redakciji vijesti jedne televizijske mreže koju predvodi voditelj Will McAvoy (Jeff Daniels) i njegova producetica, bivša partnerica, MacKenzie McHale (Emily Mortimer) lucidna je i duhovita kritika poglupljene američke medijske scene u kojoj je infotainment gotovo posve izgurao klasične vijesti, te licemjerja politike, uglavnom one desne, republikanske, a posebice one koju reprezentira pokret Tea Party. No, kako to kod Sorkina (»Zapadno krilo«) obično biva, neviđen propovjednički zanos i talent za vrckave dijaloge teško uspijevaju ići ruku pod ruku sa suvislom dramaturgijom pa ova potonja obično izvisi. U slučaju »Newsrooma« najviše je kritike išlo na pompoznost kojom je zračila gotovo svaka epizoda ispunjena soljenjem pameti kakve bi vijesti zapravo trebale biti. Naivni patos i nezainteresiranost za drugu stranu tek su začini ovakvog postupka. A posljedice su i neuravnoteženi likovi, najčešće svedeni na funkcionalan humoristični dodatak glavnom liku, te ne osobito suptilno vođenje emotivnih narativnih tokova. Uglavnom, priča o »Newsroomu« svodi se na iznevjerena očekivanja, iako je target publika (intelektualna elita i politički liberali) malo koju epizodu propuštala. Razumijemo i zašto, usprkos svim slabostima, povremene iskre zluradog Sorkinovog humora znaju biti toliko duhovite da je »Newsroom« pravi guilty pleasure za svakoga tko sa Sorkinom dijeli političke stavove i svjetonazor.

Razumijem razočaranost sofisticiranih američkih kritičara, no vjerujem da bi razočaranje bilo mnogo manje da umjesto vijesti CNN-a ili ABC-a gledaju vijesti Nove TV ili HTV-a. Primjerice, da imaju prilike prisustvovati kako voditelj središnjeg nacionalnog Dnevnika u razgovoru s Joškom Vlašićem konstatira da je Blanka ove godine samo jednom pobacila. I nema nikoga ni u kući ni izvan kuće da mu ukaže na sitnu razliku između pobačaja i podbačaja, kao što inače nema nikoga da tim ljudima koji bi nam trebali pomoći da lakše razumijemo tako kompleksne stvari kao što su politika, ekonomija ili kultura, objasni razliku između napisa i natpisa, preplate i pretplate, Irana i Iraka, prihoda i profita, budžetskog i vanjskotrgovinskog deficita i slične trice i kučine. Uglavnom, shvatili ste, bez obzira na sve slabosti Sorkinova dramskog izričaja, njegovi pametni i zloćesti pamfleti bili su mi melem na zdravi razum i dobrodošao oporavak od gledanja vijesti domaćih televizija. Stoga, nisam poput američkih kritičara imao takvu potrebu za poboljšanjima u drugoj sezoni, iako bi dramaturški fine tuning te prigušivanje pompoznosti i Sorkinova mudrovanja s medijskog oltara itekako pomogli. I začudo, upravo se to i dogodilo u prve dvije epizode druge sezone. Na dramaturškoj razini odustalo se od svođenja svake epizode na jedan veliki slučaj – uglavnom veliki medijski trouble iz kojeg se izvuku nekim genijalnim potezom, već se čini kao da će cijela sezona biti obuhvaćena jednim velikim slučajem u kojem su, izgleda zabrljali, a svaka će se epizoda graditi i oko nekih manjih događaja. U prve dvije epizode započinje i rekonstrukcija odnosa unutar redakcije, a najvažnije su dvije odluke: razbijanje ljubavnog trokuta između dvojice producenata i pripravnice Maggie (Allison Pill) te oslobađanje prostora za najzanimljiviji i nedovoljno iskorišten lik prve epizode – MacKenzie McHale. Tim više što je tumači, uz Jeffa Danielsa, najjača glumica u cijelom castu, briljantna Emily Mortimer. Izgleda da se Sorkin sjetio prve epizode prve sezone u kojoj ju je predstavio kao principijelnu i svojeglavu producenticu te još k tome ratnu veteranku na što je u ostatku sezone postepeno zaboravio. Također, čini se da je malo pojačano prisutstvo glumice koja je najugodnije otkriće prve sezone, Olivije Munn u ulozi ekonomske analitičarke Sloan Sabbith, što je odlična vijest.

Takav razvoj događaja, kao što to obično biva, ima dobrih i loših posljedica: serija se u cjelini sada doima izbalansiranijom i bliža stvarnosti nego do sada, no isto tako čini se da više neće biti onih genijalnih Danielsovih ispada poput monologa o Americi kojim je i započela cijela serija. No, možda nas ipak ugodno iznenade. Ipak, zapravo bi jedino pravo iznenađenje bilo da neka od domaćih televizija otkupi ovu seriju, no nema brige, šanse su minimalne, jer tad bi im ipak moralo postati barem malo neugodno. (7/10)

• Tweet
• Pin It