Clint Eastwood protiv Bijele kuće
| Absolute Power, SAD, 1997., krimić, 121 min. |
|---|
| Režija: Clint Eastwood |
| Uloge: Clint Eastwood, Gene Hackman, Ed Harris, Laura Linney, Scott Glenn, Dennis Haysbert, Judy Davis |
Nešto je trulo u ovalnom uredu. Tako će zaključiti svaki marljivi posjetitelj kino dvorana koji je već odgledao “Ubojstvo u Bijeloj kući”, a zatim dana naletio i na “Neograničenu moć”. Dok je u “Ubojstvu u Bijeloj kući” Wesley Snipes istraživao ubojstvo koje je počinio jedan od najbližih predsjednikovih suradnika, u “Neograničenoj moći”, ostarjeli kradljivac dijamanata Luther (Clint Eastwood) prilikom provale u stan bogatog dobročinitelja, bliskog prijatelja američkog predsjednika, postaje svjedokom grube seksističke igre dotičnog predsjednika s mladom dobročiniteljevom suprugom. No strastu su uzavrele pa stvari izmiču kontroli, a predsjednikovi tjelohranitelji nervozni na okidaču odgovorni su za smrt žene. Kada u Bijeloj kući shvate da postoji neugodan svjedok zločina koji uz to u posjedu ima i krvavi nož za pisma s predsjednikovim otiscima prstiju, samo je pitanje vremena kada će trag dovesti do Luthera. Na scenu stupa i detektiv iz odjela za ubojstva Seth Frank (Ed Harris) koji želi iskoristiti Lutherovu kćer Kate (Laura Linney) kako bi ulovio Luthera.
Scenarij jednog od najslavnijih živućih holivudskih scenarista Williama Goldmana, potpisnika scenarija kao što su “Pat Garrett i Billy the Kid”, “Svi predsjednikovi ljudi” ili “Maratonac”, u samoj konstrukciji podsjeća na njegova najbolja ostvarenja, no ipak je nešto slabiji u razradi pa bi svaki iole zahtjevniji ljubitelj krimića mogao postaviti barem desetak sasvim logičnih pitanja na koje ni Goldman niti Eastwood ne bi mogli dati jednako logične odgovore. Takva brljavost koja primjerice uključuje jednog niotkuda izašlog i netragom nestalog plaćenog ubojicu i zagubljenu policajku ipak ne može bitno utjecati na konačni dojam. Nakon fascinantne serije filmova u devedesetima, “Neograničena moć” ipak je na razini stila nešto manje ambiciozan, na ne trenutke ipak vrlo dojmljiv film. Iako će se domaćim filmašima snimanje filma o neograničenoj moći predsjedničkih dvora činiti poput liberalno-demokratske fanstastike, Eastwood to čini bez previše nervoze, ali ga vrlo osebujno portretira: s jedne strane jasno je da aludira na seksualne afere Billa Clintona, no istovremeno ga fizički izgled i karakterom te činjenica da šefica njegova kabineta odsjeda u zloglasnom Watergate hotelu, povezuju s Nixonom. Ipak, i od političkih aluzija i od voajerske pervertiranosti, redatelja intimno više zanima nešto drugo – njegov lopov Luther tipičan je eastwoodovski lik, ostarjeli usamljenik kojega je nakon ženine smrti kćer prezrela, ali on kao uzorni otac ipak neprimijećen bdije nad svakim njezinim korakom i ponekad tajno navrati u njen stan kako bi joj napunio frižider. Istina, patetično, ali kod kulera kakav je Eastwood I ta patetika ima poseban šarm. Ovaj komplicirani i rastrzani odnos između Luthera i njegove kćeri iskrenošću i toplinom emocija daleko nadmašuje političku spekulativnost koja se samo naoko nalazi u prvom planu filma.
Eastwood redatelj ponovno dobro prati Eastwooda glumca: poznavajući vlastite glumačke vrline i mane, on “Neograničenu moć” koncipira ne kao akcijski spektakl, već kao fino iznijansirani triler na Hitchcockovom tragu u kojem se stvari, u najvećem postotku, zapliću i raspliću kroz dijaloge i odnose između likova. To ipak ne znači da filmu manjka uzbuđenja: briljantno režirana uvodna sekvenca ubojstva i napeta središnja sekvenca sastanka s kćerkom uspjele su demonstracije onog što uobičajeno nazivam redateljskim zanatom. Naravno, niti ovaj film ne može proći bez autoironičnih Eastwoodovih dosjetki (uglavnom na račun starosti) pa tako ovaj put kao izliku da završi neugodan razgovor s policijskim istražiteljem, njegov lik ispaljuje kako mora ići provjeriti pacemaker.
Iako je film nakrcan jakim glumačkim imenima, glumački sektor ipak je nešto ispod očekivane razine – dok je Gene Hackman u ulozi predsjednika dao relativno konvencionalan prikaz političkog licemjera bez nekog izrazitijeg osobnog pečata, Judi Davis u ulozi njegove tajnice iritantno preglumljuje i iskače iz prevladavajueg glumačkog registra filma. Scott Glenn i David Haysbert upečatljive su figure agenata predsjednikovog osiguranja, no s premalo prostora za suvislije bojanje karaktera. Mnogo je bolje prošla Laura Linney, glumica koja fizičkim izgledom asocira na Eastwoodove velike ljubavi, Sondru Lock i Frances Fisher, a uz samog Eastwooda, osobno mi se najviše dopao Ed Harris u decentnoj ulozi detektiva Franka.
Svaki filmski kritičar barem jednom godišnje zakuka nad bujicom specijalnih efekata kojima se Hollywood služi kao čarobnim štapićem koji svako scenarističko smeće pretvara u spektakl. “Neograničena moć” dolazi kao naručena da potvrdi kritičareve teze: pravi je spektakl negdje drugdje, recimo u zanimljivim likovima i zanimljivim situacijama. I kad ne snimi remek-djelo, Eastwood dokazuje kako je pametan, atraktivan i komercijalno uspješan film još uvijek moguće snimiti i na taj old fashion way. (PODCIJENJEN 7/10)
Radio 101, 1998.
