Zaljubljen u narkosa
| Narcos, SAD, 2015., kriminalistička drama, 1. sezona, 10 epizoda x 45 min |
|---|
| Autori: Chris Brancato, Carlo Bernard, Doug Miro |
| Uloge: Boyd Holbrook, Wagner Moura, Pedro Pascal, Paulina Gaitan, Stephanie Sigman, Joanna Christie, Luis Guzmán |
Zbunjenost je uvijek dobar znak.
Kad upoznaš nekoga tko te zbuni, pomakne iz tvoje solipsističke orbite, možeš biti siguran da je riječ o osobi koja će ti nešto značiti u životu. Kad te zbuni neki radni zadatak, možda ćeš se neko vrijeme živcirati i nasumično špeditirati ljude u pravcu majčine rodnice, ali čim se prepustiš, uživat ćeš u izazovu ili u najmanju ruku otkriti nešto novo o sebi (pa makar to bila spoznaja da je fakat vrijeme da daš otkaz). Kad te zbune tvoji vlastiti osjećaji, već je kasno, fatalno si se zaljubio/la, a zaljubljenost je uvijek dobra stvar.
A onda se dogodi da te zapadne recenziranje najnovije Netflixove serije „Narcos“, pa ti dođe da si iskopaš plitki grob i u njemu čekaš reinkarnaciju u neko jednostavnije i posve nemisaono biće, jer te serija toliko zbunila da nemaš nikakve ideje što da o njoj misliš.
Pa joj nakon dana koji se neopazice počnu pretvarati u tjedne – a koji se pak itekako opazice pretvaraju u iščekivanje, poricanje, nervozu, stres, bijes i naposljetku tihu rezignaciju tvog urednika koji lagano gubi svaku nadu – daš neku neocjenu tipa 5-10/10 jer vremenski odmak ne samo da ti nije pomogao, već je samo potencirao tvoju zbunjenost.
To mora da je ljubav.
A ljubav se ne recenzira.
Znamo što se dogodilo kad je Ross Geller recenzirao dobre i loše strane Rachel Green. Izgubio ju je na pune dvije sezone!
„Narcos“ je, duboko sam u to uvjeren, serija koju bi trebali gledati svi. Serija koju bih mrtvo-hladno mogao proglasiti apsolutnim remek-djelom (otud 10/10) i, uz minimum verbalne gimnastike, prijeći preko njezinih oprostivih, ali itekako uočljivih mana (otud 5/10) kako bih metaforičku vodu natjerao na svoj mlin. Ali, to bi bila prevara.
A znamo što se dogodilo kad je Ross Geller prevario Rachel Green. Izgubio ju je sve do finala serije!*
Fascinantna priča o Pablu Escobaru već je doživjela niz ekranizacija kojekakve kakvoće. Ova najnovija snimljena je kroz vizuru Stevea Murphyja (Boyd Holbrook) iz američke Agencije za suzbijanje narkotika koji je više od desetljeća, gotovo bez pomoći vlastite administracije, pokušavao i na koncu – SPOILER! – uspio privesti Escobara pravdi. Ujedno, ovdje leži i inicijalni okidač moje posvemašnje zbunjenosti. Čitava serija počiva na njegovoj naraciji, a Holbrook je prava crna rupa karizme i ne doživljavaš ga niti dok ga gledaš u bjesomučnoj akciji, a kamoli dok slušaš njegov unjkavi, nezainteresirani glas kako objašnjava stvari koje ionako već vidiš na ekranu.
Ali opet – ali opet! – ovakav naizgled nes(p)retni scenaristički prosede čitavoj seriji daje opipljivo dokumentaristički, počesto i uvjerljivo naturalistički štih, a autori serije odvažili su se i na ludo hrabar rizik kontrastiranja snimljenih kadrova s autentičnim arhivskim snimkama koji je mogao značiti propast čitavog pothvata. Wagner Moura, primjerice, briljantan je u ulozi Escobara, a lako se moglo dogoditi da umontirani prikazi stvarnog Pabla posve kompromitiraju njegove nadljudske napore, baš onako kako stvarnost često zna uništiti snove. Autorima se ipak rizik isplatio s dividendama, jer na ovaj način sve što gledamo postaje stvarno… jezivo stvarno. A ovdje je riječ o stvarno jezivo stvarnoj priči o sitnom šverceru iz kolumbijskog Medellina koji je izvoz kokaina u SAD pretvorio u industriju s prihodom od 40 milijuna dolara DNEVNO. E sad, okej, poduzetan čovjek, svaka čast, ali ovaj poduzetan čovjek besprizorni je sociopat kojemu ništa nije sveto, a kamoli ljudski životi. Masovni ubojica koji je likvidirao gotovo svu ionako nejaku političku opoziciju i tisuće nevinih ljudi koji su se našli na putu njegovih nebeskih ambicija. Terorist koji je spalio zgradu vrhovnog suda kako bi uništio dokaze i srušio avion kako bi ubio agente koji nisu niti bili u njemu.
Ni Amerika tu, da se razumijemo, nije nikakva svetica. Reaganovština jedini bauk vidi u demonskom komunizmu i tek ih je udruživanje Escobarova kartela s radikalnom komunističkom frakcijom nagnalo da se ozbiljnije pozabave pravom opasnošću koja je naposljetku terorizam izvela iz Kolumbije na američko tlo pred čime se više nije dalo zatvarati oči. „Narcos“ maestralno razotkriva silno licemjerje samodostatnog i sebeljubivog razdoblja reaganomije te bez pardona upire prema američkoj administraciji bez čijega grijeha nečinjenja Escobarovi grijesi ne bi ni mogli biti počinjeni.
Ali opet – ali opet! – eliptična struktura priče privodi nam desetine i desetine protagonista koji bivaju masakrirani prije negoli im zapamtimo imena, a kamoli počnemo mariti za njih. Dječji glumci kao da su iz hrvatskih filmova. Escobarovi sicariji kao da su iz latinoameričkih telenovela. Žene kao da su iz ponoćnih ljubića na TV1000. Boyd Holbrook kao da je pao s Marsa.
I svejedno, ovu bi seriju trebali gledati svi. Jer njezina humanost razoružava i u vjetar baca sve tričave recenzentske zamjerke. Jer je za istraživanje svakog fakta u ovoj seriji uložen nevjerojatan, nadljudski trud. Jer su scenaristi svjesni svoje odgovornosti u pričanju ove fascinantne priče pa je ne trivijaliziraju u nekakav sukob dobrih naših i zločestih vaših. Jer ćete u osobi koja će nakon gledanja ove serije tvrditi kako je Escobar legenda! znati na vrijeme prepoznati sociopatske tendencije i udaljiti se od nje na pristojnu distancu. Jer akcija! Jer napetost! Jer eksplozije!!!
Jer Pedro jebeni Pascal.
Zato mozak piše pet, ali srce pamti samo deset. (5-10/10)
*They were NOT on a break!!!
- Foto/video: Netflix
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
