Napet k’o struna, politički anakron za popizdit

• Tweet
• Pin It

Ah, Jack Ryan, taj simpatični maneken „imperijalizma s ljudskim likom“ nikako da zaživi kao bona fide blockbusterska franšiza. Ekranizacije u milijunskim tiražama prodavanih špijunskih trilera nedavno preminulog Toma Clancya zapravo su uvijek jako dobro prolazile u kinima, ali su Ryana u četiri filma glumila tri različita glumca. Meni osobno najdraži film bio je naravno „Lov na Crveni oktobar“ Johna McTiernana iz 1990., gdje je Ryana utjelovio tada još mlađahni Alec Baldwin, korektna su mi bila i oba filma s Harrisonom Fordom („Patriot Games“ iz 1992. i „Clear And Present Danger“ iz 1994., oba u režiji Australca Phillipa Noycea), a zapravo nisam imao ništa protiv ni protiv posljednjeg, „The Sum OF All Fears“ (2002.) Phila Aldena Robinsona s Benom Affleckom.

Franšiza je dakle mirovala skoro 12 godina a priča kojom ju oživljuju nije bazirana na Clancyevom romanu, iako ih ima još pet filmski netaknutih u kojima je Jack Ryan glavni junak (kao i još nekoliko gdje se samo pojavljuje) nego na originalnom scenariju uglednog Davida Koeppa („The Paper“, „Carlitov način“, zadnji Indiana Jones…) i debitanta Adama Cozada. Naravno, momci su vrlo spretno uhvatili Clancyevu reakcionarnu vibru po kojoj je CIA anđeoska udruga dobrih momaka koji Ameriku i svijet čuvaju od naoružanih manijaka uvijek spremnih postaviti brdo dinamita pod guzicu „slobode“ i demokracije. Tako je naime otprilike brijao Tom Clancy, stari republikanac, doživotni član NRA (National Rifle Association – udruga američkih „puškonoša“, jedno od većih legla zla u ovom zlom svijetu) i gorljivi obožavatelj „agencije“.

No, sad kad smo Clancya i Ryana ideološki „raščlanili“, moramo priznati i da su ponekad znali biti jako zabavni i uzbudljivi, i na papiru i na filmskoj vrpci. Takav je manje-više i Jack Ryan za 21. stoljeće, napet kao struna i politički anakron za popizdit. Priča počinje kad mladi Ryan (ljepuškasti ali ne sasvim neuvjerljivi Chris Pine, inače kapetan Kirk u aktualnim „Zvjezdanim stazama“) nakon 11. rujna ponesen nabujalim „patriotizmom“ ode u Afganistan gdje postane ratni heroj i bude teško ranjen. Na rehabilitaciji upoznaje doktoricu Muller (nešto manje uvjerljiva Keira Knightley) i odmah se zagleda u nju, kao i tajanstvenog Harpera (uobičajeno solidni Kevin Costner) u kojeg se doduše ne zagleda nego ga ovaj regrutira u „službu“. Ryanov zadatak je da bude agencijin čovjek na Wall Streetu, i čovjek tad u šoku pomisli – opa! jel’ moguće da će se jedan film iznikao iz Clancyeve literature baviti čarima kapitalizma i slobodnog tržišta umjesto gadovima koji Americi rade o glavi? Neće naravno, jer Ryan, sad već u današnjem vremenu, nabasa na sumnjive brojke jedne ruske banke. Iako je dečko analitičar, uredski štakor, Harper ga promptno pošalje na teren u Moskvu gdje treba istražiti tajkuna Viktora Cherevina.

Tu sad stvari postanu pomalo nenamjerno komedične – Cherevina, opasnog istetoviranog afganistanskog veterana i očito gangstera, a danas tipičnog uglađenog posttranzicijskog oligarha, glumi ni manje ni više nego Kenneth Branagh, kuruzni šekspirijanski Irac. Ali što da se radi, valjda im se Rade Šerbedžija nije javljao na telefon, a Goranu Višnjiću se nije dalo micati iz Kalifornije, pa se Cherevina morao prihvatiti sam Branagh, koji je film inače i režirao. Nakon prvog Thora, na kojem je pokazao da zna raditi i s megabudžetima, sad je Branagh već polako postao ozbiljna akcijska faca – možda nas u budućnosti čeka neki njegov big budget CGI Hamlet s nadnaravnim moćima. Tajice i unutarnja trvenja, danas tako neizostavna za svakog ozbiljnog superheroja koji drži do sebe, ionako već ima…

No, vratimo se Ryanu – priča se dakle seli u Moskvu i postaje poprilično napeta. Zaplet je naravno uobičajeno clancy-evski paranoično bedast – prljavi, ružni & zli Rusi žele uništiti Ameriku iz ljubavi prema majci Rusiji i jer mrze Amere koji su lijepi, pametni i „slobodni“. Ali je izvedba zato savim korektna – Branagh režiser obavio je solidan posao, za razliku od glumca Branagha i njegovog „Allo Allo“ ruskog naglaska. Iako možda pomalo staromodan u pristupu, film je dinamičan, brz i potpuno lišen viškova, lako se gleda i zbog svega toga nije mu teško oprostiti nakaradnu ideološku podlogu, kao i poneki pretenciozni, a zapravo budalasti dijalog (ima jedan posebno urnebsan između Cherevina i jedne dame, ali da ne spoilamo). Ukratko dakle – tanak pamfletić, al’ solidan filmić…  („CIA, SNAJKA, CIA, POLA SVETA SU POKVARILI…“  7/10)

• Tweet
• Pin It