Turci, kurci i 5 zatočenih djevica
| Mustang, Turska, Francuska, Njemačka, Katar, 2015., drama, 97 minuta |
|---|
| Redatelj: Deniz Gamze Ergüven |
| Uloge: Günes Sensoy, Doga Zeynep Doguslu, Elit Iscan, Tugba Sunguroglu, Ilayda Akdogan, Nihal G. Koldas, Ayberk Pekcan, Bahar Kerimoglu |
Debitantski film turske redateljice rođene u Francuskoj Deniz Gamze Ergüven „Mustang“ nekidan je dobio nagradu LUX koju od 2007. dodjeljuje Evropski parlament za najbolji film godine na našem kontinentu. Nagrada se inače daje na temelju glasova zastupnika Evropskog parlamenta, što, usput, dosta govori o njenoj (i)relevantnosti (bivša glumica u „Dosjeima X“ Ruža Tomašić jamačno je dala glas bugarskom „Uroku“). Prije toga film je nagrađen na festivalima u Sarajevu, Solunu, Hamburgu i Stockholmu, i postao francuski kandidat za Oscara. „Mustang“ je također film o represiji prema ženama u Turskoj, zemlji koja se već godinama pokušava približiti članstvu u Evropskoj uniji, no ti isti francuski, njemački, švedski i (sigurno posebno emocionalno zainteresirani) grčki zastupnici drže je na sigurnoj razdaljenosti od 12 od 35 otvorenih poglavlja u pregovorima u zadnjih 10 godina.
Imajući sve to na umu posebno je gadljivo gledati ovaj maksimalno iskalkulirani i manipulativni film snimljen iz zapadne pozicije, na zapadnjački način, o zločestim brkatim Turcima (postoji i sumnjiva „dvosmislena“ scena u kojoj ujak zatvara vrata spavaće sobe jedne od djevojaka, pa bi mogli reći i „kurcima“), koji nakon nevinog kupanja na obližnjoj plaži kojim se slavio kraj školske godine, dotad sekularno odjevenih pet maloljetnih sirotica (otac je poginuo u neobjašnjenim okolnostima) naglo zatvaraju u kućni pritvor. Dokad? Pa, dok se sve sestre ne poženi za moralno i materijalno prikladne momke (što u slučaju najmlađe djevojke može trajati i pet-šest godina). Da ne bi bilo zabune, film se događa u današnje doba, doduše na selu.
Otkud početi s nabranjem svega antipatičnog i bolno neuvjerljivog u ovom filmu? Možda od činjenice da sve sestre izgledaju kao buduće ili sadašnje manekenke (na tragu Coppolinih „The Virgin Suicides“), a njihovi „mučitelji“ kao da se nisu oprali barem tjedan dana? Ili od toga da je krajnje upitna situacija u kojoj djevojke odjednom prestanu ići u školu a baš nitko od državnih autoriteta ne pokuša otkriti što se zapravo događa. Ili od samog koncepta njihovog zatvaranja koji pada u vodu u zadnjoj sceni kad preostale dvije uspijevaju pobjeći u Istanbul, iako su bile okružene čitavom vjenčanom povorkom. Ne bi li bilo lakše to izvesti kad ih je čuvala samo jedna onemoćala baba pola sata ranije u filmu? Naravno, kao što se to moglo pogoditi i na početku „Mustanga“ dvije će sestre biti prisilno udane (jedna naizgled sretno, druga nesretno), jedna će si sama skratiti muke (nakon potpuno besmislene i neuvjerljive scene seksa s neznancem u autu), a dvije će, rekosmo, naći utočište u velikom gradu (koji je valjda siguran i sekularan jer u njemu Turci znaju za brijaće aparate).
S ono malo zanimljivih ideja koje se pojave tijekom filma redateljica se uopće ne bavi. Kao na primjer s motivom nogometne utakmice na koju smiju otići samo žene jer su tako odlučile vlasti zbog nasilnih obračuna muških navijača. On Ergüvenici služi samo za gradnju komične scene u kojoj će babe u selu vidjelti naše odbjegle junakinje na televiziji. Naravno, curke su snimljene kao da se radi o spotu Justina Biebera (većina scena s njima izgleda kao video spot), a babe će zatim (opet krajnje neuvjerljivo) izazvati nestanak struje u selu da brkati muškarci ne bi skužili da su ove zbrisale. Bez obzira na to, cure će drakonski kazniti kad se vrate. Kakvog pak to ima smisla? Nikakvog, jednako koliko i pojava lokalnog hipstera u kamiončiću koji će curama (i prvenstveno redateljici) poslužiti kao karta za izlazak iz sranja.
Da ne bi bilo zabune, ne mislimo da se ne bi trebali snimati filmovi o rastu konzervativizma u Erdoğanovoj Turskoj, dapače, no to bi se ipak trebalo raditi na puno suptilniji, autentičniji i manje proračunat način od ovoga. (5/10)
Foto/video: CG Cinema
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
