Woody Allen još nije za penziju

• Tweet
• Pin It

Snimiti u 45 godina 44 filma nije mala stvar, čak i da filmovi nisu bogznašto, no u opusu Woodyja Allena omjer uspješnosti doseže, ovisno o ukusima, statistike dobrih golgetera – dakle oko 50 posto. Međutim, posljednjih se godina, nakon izvrsnog „Završnog udarca“, činilo kako će Woody žestoko pokvariti statistiku, kako godine ipak čine svoje te kako je u poznim 70-ima ipak zreliji za penziju nego za nova remek-djela, no opet smo svi skupa bili u krivu. Novi je Allenov film među najboljima koje je snimio u zadnjoj dekadi, možda i duže, sve tamo negdje od „Metaka iznad Broadway“ i „Razarajućeg Harryja“.

O čemu se radi?
Owen Wilson tumači uspješnog holivudskog scenarista Gila Pendera koji tijekom posjete Parizu poželi ostati u gradu svjetlosti, ostaviti se loših komedija i u nekom se pariškom potkrovlju posvetiti pravoj književnosti. Zvuči kao pravi stereotip o Parizu, gotovo kič, u koji su međutim nebrojeni literarni i umjetnički aspiranti, a među njima i sam Woody Allen, ozbiljno ogrezli. Njegova zaručnica nema, međutim, mnogo razumijevanja za ova romantičarska stremljenja pa dok ona obilazi sve što se u Parizu mora obići, od Versaillesa do noćnih klubova, Gil luta pariškim ulicama i jedne noći nabasa na starinski Peugeot čiji ga putnici povezu na neobičan party. Oni se predstavljaju kao F. Scott i Zelda Fitzgerald, a tulum se doima poput maskenbala na kojem su glavne zvijezde Ernest Hemingway, Cole Porter te brojni drugi likovi iz tzv Izgubljene generacije i mitskih pariških dvadesetih godina. No, Gil ubrzo shvaća kako nije riječ o kostimiranoj zabavi već da se zatekao u u zlatnim pariškim godinama i ne može doći k sebi kad mu savjete za roman počnu davati Hemingway i Gertrude Stein. Svakodnevno putujući naprijed-natrag, dosađujući se danju u sadašnjosti, a noću se zabavljajući u prošlosti, Gil se emotivno udaljava od zaručnice, a zbližava s izvjesnom Adrianom, Picassovom muzom i ljubavnicom, s kojom dijeli slične stavove o nezanimljivoj sadašnjosti i romantičnoj prošlosti. Naime, i Adriana se dosađuje u sadašnjosti i sanja o životu u drugom vremenu, ali njezin je ideal, tzv. Belle Epoque, na prijelazu iz 18-og u 19. stoljeće.

Zašto gledati?
Dok je posljednjih godina Allenova gorčina, sarkazam i mizantropija nesputano kuljala s platna, „Ponoć u Parizu“ dobro je došao predah u kojem ga srećemo mnogo opuštenijeg i optimističnijeg. Bajkovit na sličan način kao i u „Crvenoj ruži Kaira“, Allen se ovdje na duhovit način razračunava s vlastitom nostalgijom i žalom za propuštenim vremenima. Iako će uskoro puhnuti u tortu sa 76 svjećica, ne dopušta da ga ponese staračko gunđanje o dobrim starim vremenim, naprotiv, teza je ovog filma kako je jedini pravi način, i osobni i umjetnički, živjeti u sadašnjosti. Bijeg u prošlost ne može vam pomoći.
Iako bi načelno ista stvar trebala vrijediti i za bijeg u drugi grad, državu ili kontinent, čini se da je Allenu dolazak u Pariz itekako dobro došao. „Ponoć u Parizu“ svojevrsna je autorova ljubavna posveta gradu kojemu mnogo duguje i intelektualno, no u kojem ipak nisu toliko važni duhovi velikana iz prošlosti, koliko duh njegovih sadašnjih stanovnika. A među njima je i francuska prva dama Carla Bruni o čijem se nastupu dosta pričalo, iako je riječ tek o simpatičnom cameo nastupu u ulozi turističkog vodiča. No, Carla je tek jedna od prekrasnih stanovnica Pariza, Allen se ovaj puta više divi sjetnoj ljepoti Marion Cotillard u ulozi Adriane. A osim prekrasnih žena, Allen i njegov snimatelj Darius Khondji podjednako uživaju i snimajući poznate pariške vizure, dnevne, noćne i, naravno, ponajviše kišne, dajući im neki novi sentiment i toplinu.

Likovi za pamćenje
Iz široke i zabavne galerije umjetničkih velikana iz bliže i dalje prošlosti, među kojima se s neskrivenim divljenjem kreće Gil, vjerojatno je ipak najurnebesniji lik Salvadora Dalija (igra ga Adrien Brody) kojeg više manje sve što vidi, dakle i sam Gil, podsjeća na tužnog nosoroga. Tu su i Man Ray i Luis Bunuel kojem Gil daje ideju za film koju ovaj uopće ne razumije, no ipak će je jednog dana snimiti („Anđeo uništenja“) i postati klasik.
Genijalan je i lik pretencioznog prijatelja Gilove zaručnice, pseudointelektualac na egotripu koji ne prestaje paradirati površnim znanjem o povijesti umjetnosti, a svaku rečenicu počinje s „ako se ne varam“. Malo dobrog starog zloćestog Allena u inače iznenađujuće nježnom i dobroćudnom filmu. (NEODOLJIVO 8/10)

Net.hr, 2011.

• Tweet
• Pin It