Nemilosrdni gadovi

Debi Christophera Nolana ne mogu zaboraviti niti senilci

memento

Memento, SAD, 2000., triler, 113 minuta
Režija: Christopher Nolan
Uloge:  Guy Pearce, Carrie-Anne Moss, Joe Pantoliano, Mark Boone Junior, Russ Fega, Jorja Fox, Stephen Tobolowsky

Proljeće je doba kad u hrvatskim kinima najbolje uspijevaju art filmovi. Razlog, međutim, nije ni meteorološki ni metafizički, već komercijalni, jer jedino u vrijeme pred i post oskarovske groznice ovi inače zabačeni i zanemareni mali filmovi imaju šanse utržiti koju lipu. Među nekoliko razglašenih art-hitova koji su već na repertoaru (“Mulholland Drive”, “Amelie”) i onih koji će svaki čas doći (“Gosford Park”, “Čovjek koji nije bio ovdje”, “In the Bedroom”), pomalo nezapaženo pojavio se i “Memento”, bizarni američki triler mladog britanskog redatelja Christophera Nolana koji je impresionirao gledatelje i kritičare na filmskim festivalima u Veneciji i Sundanceu, te je nominiran i za dva Oscara, u kategoriji originalnog scenarija i montaže.

Film počinje kadrom polaroid fotografije koja umjesto da postaje sve kontrastnija i jasnija, sve više blijedi sve do nerazabirljivosti. Time redatelj daje naslutiti ono što nas čeka: film ispričan u rikverc. Na početku svjedočimo brutalnom ubojstvu, zapravo osveti glavnog junaka za silovanje i ubojstvo njegove žene, kraj malo što otkriva o samom filmu, jer kraj je ovdje tek početak. Glavni je junak filma mladić koji pati od neobičnog poremećaja pamćenja, suprotno klasičnoj amneziji on se savršeno sjeća svoje prošlosti, no nema sposobnost kratkotrajnog pamćenja, nakon svega nekoliko minuta zaboravlja sve što se dogodilo pa ne prepoznaje ljude s kojima se svakodnevno susreće, makar s njima i spavao. Problem rješava fotografijama koje prikazuju motel u kojem boravi, njegov auto, ljude koje je sreo, te popratnim bilješkama poput “Ne vjeruj lažima ovog čovjeka” ili “Ova žena će ti pomoći iz sažaljenja, jer je i ona nekoga izgubila”. Izlažući nam priču filma sekvencu po sekvencu, ali obrnutim kronološkim slijedom, u kojemu svaka slijedeća sekvenca završava tamo gdje je prethodna počela, režiser Nolan stavlja gledatelja u psihološku situaciju sličnu onoj u kojoj se nalazi glavni lik filma: svakih nekoliko minuta gledatelj je prisiljen iznova se orijentirati u kontekstu koji mu je posve nepoznat, jer umjesto klasičnog uzročno-posljedičnog niza, ovdje prvo saznaje posljedice, a tek naknadno uzroke. Dok se većina trilera zasniva na želji gledatelja da sazna što je bilo poslije, Nolan izvodi gotovo uzbudljiv žanrovski obrat izazivajući kod gledatelja napetost da što prije vidi ono što se prethodno dogodilo, no, poput opisane slike iz prvog kadra, s razvojem filma priča ne postaje jasnija, već sve ambivalentnija i otvorenija, a njezin kraj demantira gotovo sve premise na kojima je zasnovana. I tek tada shvaćamo koliko je ovakva struktura filma opravdana, jer bi film ispričan kronološki bio ne samo dosadan i redundantan, već i besmislen.

Christopher Nolan se nakon ovog filma prometnuo u novog holivudskog vunderkinda za kojeg se otimaju nezavisni producenti, a vrlo je vjerojatno da će “Memento” pomoći i karijeri nakon “L.A. povjerljivo” gotovo zaboravljenog Australca Guya Pearcea koji je ovdje napravio iznimno zanimljiv, psihološki kompleksan lik čovjeka za kojeg ni u jednom trenutku gledatelj nije siguran je li riječ o idealistu koji želi napraviti pravu stvar čak i ako za koji trenutak neće biti svjestan da ju je napravio ili o potpuno deziluzioniranom manijaku.

“Memento” pokriva tematski gotovo isto područje kao i “Mulholland Drive”, odnos između racionalnog i iracionalnog, između mašte i činjenica, ili snova i stvarnosti, potisnutih i obnovljenih sjećanja, no dok je vizija Davida Lyncha karakteristično razbarušena i dramski alogična, Nolanov film zaslužuje čistu peticu iz strukturne urednosti, pedantne organizacije i racionalnosti. Svaki je od ova dva filma na svoj način iznimno zanimljiv, radikalan i inteligentan, a koji će vam se više svidjeti u najvećoj mjeri ovisi o osobnom ukusu, nagnuću prema racionalnijim ili maštotvornijim filmskim djelima. Kako god bilo, “Memento” je jedan od onih filmova koje niti ljudi koji pamte od poremećaja kratkog pamćenja neće moći tako lako zaboraviti. (NEZABORAVNO 9/10)

Globus, 2002.

"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. Pingback: Je li “Interstellar” doista genijalan? Pa, relativno! - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com