Novi “Labirint” je nešto kao “Resident Evil” za sirotinju

• Tweet
• Pin It

Moj sin jedinac nikad neće biti Maradona ni Ronaldo. Taj desetogodišnjak neće plesati poput Travolte niti pjevati poput Freddieja, ali će zavidne uspjehe postizati u svemu što ima veze s mobitelima, kompjuterima, igricama, i svemu u čemu ne treba prolijevati puno znoja. Isti tata. Jedna od omiljenih stvari na našim neparnim zajedničkim vikendima su obavezni odlasci u kino. Nakon opsjednutosti „Carsima“, „Nemom“ i sličnim crtaćima. Oko devete godine su redom padali „Ratovi zvijezda“ (nije nešto), „Indiane Jonesi“ (to je bilo dobro, ali samo „dobro“), „Harry Potteri“ (sedmi dio sam gledao barem deset puta), došao je red i na SF-ove. „Matrixi“ su bili zanimljivi i napeti, „Project Almanac“ interesantan zbog putovanja kroz vrijeme, a onda smo vidjeli trailer za „Labirint“.

Dvojio sam je li Rok premalen za takav nekakav tinejdžerski bućkuriš, pogotovo jer je bilo nekakvih scena gdje sam ja htio zagrliti njega, a ne samo on mene, no nedjelja popodne je otkako ne pratim nogomet – idealan dan za novi film, i eto. „Labirint prvi“ se ispostavio kao sasvim zanimljiv i simpatičan flm, mješavina ranih „Aliena“, „Kocke“ i utrke na 3000 metara sa zaprekama za slijepe i slabovidne. Pitka prenabrijana i neuvjerljiva pričica za korištenje 30% mozga, koja je oduševila mog Juniora, tako da smo odmah krenuli i na drugi dio čim je došao u kina. Popularni multiplex nam je iza ugla, uletjeli smo u trenirkama, uzeli velike kokice i dvaput pola litre fante, 3D cvike i srećom ovaj put izbjegli ljubavna sjedala – ubi me laktarenjem… Ton ide, kamera ide, „Spaljena zemlja“ kreće…

Eh… Dakle, Rok me dvaput zagrlio jer su došli zombiji iz mraka, a on ne voli zombije, ja njega nisam zagrlio nijednom, ali sam pojeo većinu kokica jer se mališa totalno uživio. To je ono pozitivno. No, ukratko, rekao bih da je nastavak „Labirinta“ „Resident Evil“ za sirotinju, gledljiv, ali sa stvarno previše već viđenih scena i situacija. Glavni junaci izlaze iz labirinta, ali na putu do brda spasa od zlokobne organizacije WCKD, zgodno prevedene kao ZLOPAK, trebaju proći polje zombija, pustinja, munja, i općenito trče pola filma, što bucmasti, što žene, što ranjeni…

Prvi je dio bio kompaktan, sve se vrtilo oko labirinta, imalo je glavu i rep. Sada se sve razvodnilo. Zombiji su efikasni kao obrana Dinama, glumci previše podijeljeni na dobre i zločeste (Dylan O’Brien, kao dobri vođa, nešto između Ljubana i Janošika te Thomas Brodie-Sangster koji izgleda kao gradonačelnikov sin koji cinka svakog tko mu ne da griz sendviča), glavna teta Kaya Scodelario zgodna, ali plošna, a daleko najbolji dio – dizajner koji je osmislio stvarno vrhunski stvorene ruševine u kojima se odvija loša scena naganjanja, i debilna borba na komadu stakla koje nikako da pukne dok su na njemu pozitivci…

Korektno snimano, scenarij blockbusterski sakat, previše predvidljivih situacija, glumci koje ne bih prepoznao ni u liftu, a kamoli na ulici, ali na izlasku iz kina: Tata, film je bio super, jedva čekam treći dio! Čovjeku je jednostavno sjeo taj kompot trčanja, bježanja, opasnosti i ideje da bi jednoga dana trebalo biti idealan vođa čopora. Dok ne otkrije romatnične komedije tijekom barenja krajem srednje, mislim da su ovakvi konglomerati kvalitetnih filmova sasvim dobar uvod u nešto čemu se totalno radujem – konverzaciji sa sinom o netom pogledanom filmu uz neke dobre ćevape i ono što ide uz njih. Uostalom, nisam se previše iznervirao, osim što nekih 237 puta netko nekom kaže – požuri. Scenariste u školu, mozak na pašu! (OČESINSKA OCJENA FILMA: Otac 5, Sin 9, srednja ocjena: 7/10)

Foto/video: 20th Century Fox Studios

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.

• Tweet
• Pin It