Superman, Isus našeg doba

• Tweet
• Pin It

Nije mi uopće teško zamisliti frustracije šefova Warnera dok su gledali kako svaka šuša koji navuče kričavo odijelo i skoči s nebodera dobije svoju superherojsku franšizu, dok njihov mali, iako mu svi priznaju da je prvi, najbolji i najjači superheroj u galaksiji, nema svoj film, a nekmoli franšizu, pa sjedi doma i krade bogu dane sve tamo otkako je 1987. godine završen onaj slavni serijal koji su obilježili režiseri Richard Donner i Richard Lester te Christopher Reeve koji je tumačio Supermana u sva četiri filma. Nakon što punih dvadeset godina u firmu nije donio ni centa, 2006. godine („Superman Returns“) poslali su ga u svijet da konačno i on nešto zaradi, no ovaj im se vratio s tajicama na štapu.

Srećom, u Hollywoodu već postoji ekipa za takve kritične situacije pa je uslijedio poziv vodećem svjetskom stručnjaku za superheroje u krizi identiteta, doktoru Christopheru Nolanu, koji je sa sobom doveo provjereni specijalistički tim (scenarist David S. Goyer i kompozitor Hans Zimmer) koji je nedavno uspješno izvršio sličnu operaciju nad Batmanom. Preuzeli su ga u sličnom stanju, izmrcvarenog od loših kozmetičkih tretmana Joela Schumachera i prečestog mijenjanja glumaca ispod maske, te napravili od njega pravog Viteza tame.

Iako nije sjeo u redateljski stolac već je preuzeo ulogu producenta, Nolan je naložio da se poduzmu uobičajene procedure za takve situacije: Goyer je dobio zadatak da smisli neku uvjerljiviju, kompleksniju pozadinsku priču i motivaciju, redatelj Zack Snyder zadužen je za pumpanje akcijskih scena, a Hans Zimmer za već rutinsko muzičko nabrijavanje. Dosta je rađeno i na novoj kolor shemi te dizajnu, što je uočljivo i po Supermenovom hi-tech odijelu, ali i kompletnoj ikonografiji filma koji mažnjava gdje stigne, od „Matrixa“ i „Aliena“ do „Wolverinea“ i „Transformera“, no rezultat nije izostao. Od dosadnog nebeskoplavog Supermana nastao je moćni ledenoplavi Čovjek od čelika. I već je sada sasvim jasno kako je projekt ČOČ („Čovjek od čelika“) vrijedan 225 milijuna dolara – uspio. Drugim riječima, u Warneru mogu biti zadovoljni, konačno će i mali Clarke donosit doma neke pare, i to čini se ozbiljne. A bit će i franšize.

A film? Paa, zapravo nije baš dobar. Ili da pojednostavnim, može ga se podijeliti na dva dijela: prvi i drugi. Odnosno, zamalo dobar i loš. Prvi je prvi, revizionističko postavljanje poznate priče o uništenju Kriptona, Supermanovu ocu koji tek rođenog sina šalje na Zemlju, no s blagim dramaturškim proširenjima i fokusom na sukob njegova oca Jor-Ela i generala Zoda. Čitava pretpovijest, djetinjstvo i vrijeme do oblačenja kostima, dato je epizodično i u vremenskim skokovima naprijed-natrag što nije osobito važno, ali dinamizira film. Usput rečeno, u tim je ranim danima nemoguće ne primjetiti fetišistički odnos prema golom torzu glavnog glumca, ipak treba misliti i na žensku publiku koja najčešće ima presudnu riječ prilikom odluke o kupnji kino karata.

Najveći problem Supermana kao lika njegova je jednodimenzionalnost, riječ je o dobričini bez ijedne mračnije strane, jedan kritičar upotrijebio je izraz iz sasvim druge sfere – previše je vanilla. Takav lik kao da se opirao Nolanovom rutinskom postupku dopisivanja mračnih tajni iz prošlosti pa je veća pažnja posvećena moralnim dilemama o korištenju supermoći, svojevrsnom izlasku iz ormara, kao i kolebanju između nacionalnih (ili planetarnih?) pripadnosti. No, kad ga već nisu mogli učiniti mračnjakom, stvarno nije bila potrebna radikalizacija u suprotnom smjeru, odnosno turbopretenciozna paralela Supermana s Isusom – naime, i on je poput Isusa na zemlji 33 godine kada dobiva poziv odozgora da se žrtvuje za svoj narod. Ako zanemarimo tu budalaštinu, prvi dio ČOČ-a zapravo je sasvim solidan i ova iznova postavljena priča (ako ste dobro upućeni trendi filmski novinar- kritičar, svakako ćete to nazvati reboot) osigurava dugovječnost novom serijalu. Iako i dalje nema svoju tamnu stranu, već je ostao prava dobrica, Superman ipak više nije onako dosadan mlakonja kao nekoć.

Dio zasluga za to pripada i britanskom glumcu Henryju Cavillu, koji osim što je zgodan te posjeduje impresivni torzo (ko bi rekao da su ga ko klinca zvali Fat Cavill), ima zanimljivu glumačku energiju i stvarno je šteta što mu scenaristi nisu dali još malo štofa da obogati lik. Stoga je malo nedostajalo da mu show ukrade odlični Michael Shannon („U zaklon“) u ulozi generala Zoda. Amy Adams ugodno je gledati u ulozi Louis Lane, a čini se da se i ona u njoj ugodno osjeća, dok je Russell Crowe odradio svoj dio korektno, ali bez neke dodatne vrijednosti. Isto vrijedi i za ostatak glumačkog sektora u kojem su jača imena još Kevin Costner i Diane Lane, kao Kentovi roditelji. No, dobrim je vijestima tu kraj, jer prelazimo na drugi dio filma.

A drugi dio zapravo nije mnogo više od jedne akcijske sekvence razvučene na punih sat vremena tijekom kojih svaki put kad se Superman i general Zod porječkaju, spičkaju cjelogodišnji budžet hrvatske kinematografije. Zack Snyder čiji mi pompozni i patetični režijski izričaj prilično ide na nerve, ovdje pokušava učiti od goreg od sebe, Michaela Baya, a rezultat je nepodnošljiva vizualno-auditivna kakofonija u kojoj često nije jasno što se zapravo događa, no zato apsurdističke rečenice tipa „Pokrenite svjetski stroj!“ (za koji nisam shvatio što zapravo radi i čemu služi) frcaju sa svih strana, kao da je sam Daniil Ivanovič Harms uskrsnuo u scenarističkoj radionici Warner Brosa.

Inzistiranje na akcijskim scenama po svaku cijenu ponekad je doista dovedeno do apsurda pa ako već ne mogu naći drugi razlog za akciju, Goyer i Snyder posežu za snom, što film pretvara u jedinstveni oniričko-onanički spektakl. A onanija nikako ne ide pod ruku s humorom pa je ČOČ posve cijepljen od duhovitosti i teško je sjetiti se filma u kojem likovi s takvom ozbiljnošću izgovaraju besmislice poput „nema inspiracije bez kacige“, jedan od svega dva neuspjela pokušaja humora u cijelom filmu. Uostalom, Snyderu možda i nije do šale, bez kacige na setu, svaki čas bi mu se mogao svemirski brod srondati na glavu. I da, pomalo je već zamorno pretvaranje gradova u Ground Zero što postaje holivudski standard („Transformeri“ i „Osvetnici“)  pa će scenaristi biti na teškim mukama kako ubuduće smisliti nešto još spektakularnije. Osim ako se ponovno odnekud ne pojavi Harms i naredi: „bacite ih sve u centralnu jamu“. (PONEKAD NI KACIGA NE POMAŽE 5/10)

P.S. Dužan sam obavijestiti hrvatsku filmsku javnost da je čak i kolega nemilosrdni Runjić, kojem je inače svaka šarena superherojska budalaština a la kapetan Amerika draža od najboljeg Hanekea ili von Triera, zakunjao na novinarskoj projekciji. Nije on od čelika.

• Tweet
• Pin It