Nedokuhani mafijaški ćušpajz Luca Bessona

• Tweet
• Pin It

O koliko samo stvari u startu ne štima s „Malavitom“. Od prevarantskog trailera koji nas navlači da mislimo kako se radi o nekoj fora mafijaškoj komediji, do samog zbunjole filma, koji ima ozbiljnu krizu identiteta i ne može se nikako odlučiti je li crna komedija, crna melodrama, crna egzistencijalka, sve navedeno ili pak ništa od toga. Sve to redovnom gledatelju ne bi trebalo biti važno, koga uostalom briga za žanrove i konvencije, pogotovo danas duboko u 21. stoljeću, no ipak, kad se dira u sveti gral Hollywooda, mafijaški podžanr, treba biti jako, jako oprezan. I ne samo zato što se možeš, kao Jack Wotlz u „Kumu“ probuditi pored odsječene konjske glave…

Na papiru je doduše manje-više obećavalo – priča o obitelji mafijaša koja se skriva po Francuskoj, glavu koje glumi Robert De Niro, a film producira Martin Scorsese koji je s De Nirom snimio osam filmova, od toga tri mafijaška (treba li uopće reći – sva tri klasika) – deveti, odnosno četvrti mafijaški, „The Irishman“ najavljen je za 2014. Činilo se da se radi o nekakvoj ležernoj, pastoralnoj „što je bilo kasnije“ varijanti, odnosno kvazi-nastavku antologijskih „Goodfellas“. Puno je tu manje „mirisalo“ ime režisera Luca Bessona, koji se nakon obećavajućeg početka karijere („Big Blue“, „Nikita“, „Leon“) krajem ’90-ih prometnuo u producentsko-scenarističku mašinu odgovornu za hrpetinu ispraznih, ali nevjerojatno unosnih budalaština (serijali „Taxi“, „Transporter“ i „Taken“/„96 sati“, „From Paris With Love“ s Travoltom…). Za priču nije nevažna ni Michelle Pfeiffer koja je mafijašku draganu već glumila u „Married To The Mob“ Jonathana Demmea i, naravno, De Palminom „Scarfaceu“.

Giovanni Manzoni (De Niro), ili po novome Fred Blake stiže sa svojom suprugom (Pfeiffer) i dvoje tinejdžera u neki nimalo romantični gradić u Normandiji, a ubrzo saznajemo da im je to bog-te-pita koja po redu adresa u programu zaštite svjedoka i da im je svima puna kapa svega. Giovanni je dakle top mafiozo koji je prešao na drugu stranu i sad mu je glava ucijenjena na 20 milijuna dolara. Ne treba dugo ni da otkrijemo da je svatko od njegovih najdražih mustra na svoj način, svi odreda kratkog fitilja i psihopatskih sklonosti, dok paralelno pratimo mafijaškog ubojicu koji ih traži po francuskoj rivijeri. Taj uvodni dio filma relativno dobro funkcionira kao crna komedija „riba na suhom“ podvrste, no onda u priču ulaze egzistencijalne dvojbe koje najviše muče patera familiasa, zaokupljenog pisanjem svojih memoara, što pak prilično nervira obiteljskog FBI „anđela čuvara“ u liku Tommya Leea Jonesa. No, ni žena ni klinci, iako ona iskusna „gđa. Corleone“ s milijun mafijaških kilometara u seksi nogama, a oni prilično zreli i samostalni za svoje godine, nikako da pronađu svoje mjesto pod suncem. Tu onda upadaju nostalgični flashbackovi idilične mafijaške dolce vite u Brooklynu (u suprotnosti s „mala vitom“ iz naslova koju sad žive), dok je tata još bio capo, koji film odvode u nekom sasvim drugom smjeru. Besson si je tu dao oduška i vidi se da je atmosfera, stajling i spika vrlo precizno i s dosta neskrivenih simpatija prepisana iz Coppolinih i Scorseseovih udžbenika. Ta će ljubavna pisma mafijaškom filmu kulminirati jednom nevjerojatnom, i zapravo nevjerojatno blesavom epizodicom s „Goodfellasima“, da ne idemo dublje u spoilere. Paralelno s tim pratimo i snalaženje Manzoni/Blakeovih u novom okruženju, koje je pak potpuno drukčijeg tona i atmosfere i tu film pokazuje prve znakove podvojenosti, koja će se kasnije, umjesto da se fino uveže, nažalost pretvoriti u šizoidnu po-trojenost, po-četvorenost…

No, zato je tu da spasi stvar Robert De Niro, za kojeg je u startu jasno da ovakve uloge igra žmirečki, a pogotovo jer s dužom kosom i bradom izvrsno izgleda i podsjeća na neke svoje simpa faze iz ’80-ih. Kad već pričamo o izgledu, onda bi bilo pristojno spomenuti i ženski dio familije – i da, i mama i kćer su oku ugodne, no „dodanu vrijednost“ filmu je ipak donijela Dianna Agron (Quinn iz „Glee-a“) kao naizgled samouvjerena i snalažljiva, a zapravo prilično izgubljena tinejdžerka Belle. Nije nezanimljiv ni mlađahni John D’Leo kojem su na lice nalijepili madež da više liči na filmskog tatu, za preuzimanje čije pozicije je mali i više nego spreman.

Besson i njegovi suscenaristi mnogo toga zakuhaju, krenu u puno različitih smjerova, no malo toga zaista dokuhaju i zavežu kako spada pa u konačnici ne stignu zapravo nigdje. Film se više doima kao neka hrpa nasumice nabacanih kliše epizodica iz mafijaškog života, nego kao neka koherentna cjelina, a spašavaju je tek povremeni bljeskovi uglavnom De Nira i njegove nestašne ženice i dječice. No, osim par nelagodnih trenutaka, film se gleda lako i s interesom, jer kao što rekosmo obiluje potencijalno zanimljivim situacijama koje vas vrlo lako navuku, ali se onda uglavnom razriješe razočaravajuće ili se čak uopće ne razriješe nego ostaju visiti u zraku baš poput brojnih Giovannijevih žrtava. U žanru koji valjda ima najveći postotak antologijskih filmova u odnosu na broj snimljenih (jer ih zapravo nema tako puno, a gotovo svi su slavni), „Malavita“, iako na momente obećava puno više, u konačnici ipak debelo kvari prosjek… (SLEEPS WITH THE FISHES 6/10)

• Tweet
• Pin It