Heh, reći ćete: „Pa što je ovo, pa tu uopće nema šminke!“. Ali, ovako je sve počelo, možda ste već zaboravili kako je ovaj naočiti mladić izgledao prije nego što je počeo zalaziti u make-up department u kojemu je proveo više vremena nego ijedan holivudski glumac u povijesti. Ipak, pogledajte malo bolje i ispod lijevog oka (njegovog lijevog, vama desnog) naići ćete na prvu naznaku Johnnyjeve potrebe za samouljepšavanjem. Ova suzica je, naravno, u službi filma i lika kojeg tumači, ali je i početak jednog dugog prijateljstva između Johnnyja i studijskih šminkera.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.