Glupav film o pametnoj plavuši

• Tweet
• Pin It

Vjerojatno se većina čitatelja ove stranice ne sjeća, što je i razumljivo budući se mnogi tada još nisu niti rodili, termina francuski neobarok kojim su kritičari krstili novi val filmaša koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća uz Pedra Almodovara predstavljali najvruću europsku filmsku robu. Priča se uglavnom svodila na tri autorska imena, Jeana-Jacquesa Beineixa, Leosa Caraxa i Luca Bessona. Beineix je najstariji od ove trojice i prvi je skrenuo pažnju već početkom osamdesetih estetiziranim krimićem „Diva“, zatim i erotskom dramom „Betty Blue“ uslijedili su pomaknuti filmovi Luca Bessona „Posljednja bitka“ („Le dernier combat“), „Podzemlje“ („Subway“) i „Veliko plavetnilo“ („Big Blue“) te najmlađeg Leosa Caraxa „Boy Meets Girl“, „Loša krv“ („Mauvais Sang“) i “Ljubavnici s Point-Neufa”. Svima im je zajednička bila radikalna estetizacija, prevlast stila nad sadržajem, odnosno manirizam koji je nerijetko prerastao u kič što je bila podloga za pretenciozan termin kakav je neobarok. No, od svega toga meni je valjala tek Bessonova „Nikita“ i dio „Betty Blue“, točnije njezine prve četiri minute pa nije čudno što se storija o francuskim neobarokistima nije dugo održala. Prvi je sa scene nakon nepodnošljivo glupog filma „Roselyne i lavovi“ nestao Beneix, zatim je i Caraxova karijera zašla na stranputicu (da bi ponovno došao u centar pažnje prije dvije godine bizarnom dramom „Sveti motori“), dok je Besson nakon “Petog elementa” umislio da je europski Spielberg pa se bacio na produkciju akcijskih spektakala i crtića, ali je zaboravio snimiti svoje „Ralje“, „Bliske susrete treće vrste“ ili “Schindlerovu listu”.

Iako je kao producent iznimno produktivan i uspješan, o čemu dovoljno govore serijali „Taxi“, „Transporter“ i „Taken“, kao redatelj Besson u 21. stoljeću nije snimio ništa vrijedno spomena pa je neočekivani komercijalni uspjeh „Lucy“ (u svjetskoj distribuciji napravio je promet veći od 270 milijuna dolara, dok je budžet iznosio tek 40 milijuna) ponovno skrenuo pažnju na ovog autorski odavno otpisanog redatelja. Gore potpisani čak je film uvrstio na listu ovoljetnih filmova idealnih za izbjegavanje s ogradom kako će ga ipak pogledati te se u slučaju potrebe korigirati. Za to, međutim, ipak neće biti potrebe.

Dakle „Lucy“… Kako ste već sigurno iz foršpana mogli shvatiti riječ je o djevojci koja je stjecajem bizarnih okolnosti izložena djelovanju droge koja enormno povećava kapacitete, odnosno iskoristivost našeg mozga kojeg inače, navodno, koristimo svega 10 posto. Nagli rast inteligencije daje joj neslućene mogućnosti učenja, upravljanja vlastitim tijelom, ali i materijom oko nje, ukratko ona sve osjeća, čuje i pamti te štono bi se reklo, ubija pogledom. Dobro, možda ne baš pogledom, ali već malim pokretom ruke šalje naoružane zlikovce u zrak. Prije nego što krenemo dalje, za sve znanstvene frikove kojima je mozak već zamalo eksplodirao od muke, vrijedi reći kako je doista nevjerojatno s kakvom lakoćom Besson znanstveno-fantastični film koncipira na mitu, lažnoj pretpostavci o tome da ljudi koriste samo 10 % svog mozga, za koji je potrebno manje od 5 minuta guglanja kako bi utvrdilo da je riječ o običnoj budalaštini. No, ta kombinacija pretencioznosti i krajnje površnosti rezultira pompoznom banalnošću koja zapravo najbolje opisuje cijeli Bessonov ajmoreć opus.

Ako ste se, ipak, u stanju ne nervirati zbog toga što je znanstvena pretpostavka na kojoj je film zasnovan idiotarija, a većina ljubitelja SF-a to nije, onda je „Lucy“ u prvom dijelu gotovo simpatična razbibriga koja s vremena na vrijeme nudi i poneku guilty pleasure scenu, poput sulude vožnje Parizom kakve inače Besson zahvaljujući serijalu „Taxi“ odrađuje lijevom rukom. No, kako Lucy postaje pametnija, tako film postaje sve gluplji. Da puno ne kompliciramo, „Lucy“ je najlakše opisati kao film koji izgleda kao da su se na podu montažne sobe kadrovi filma pobrkali s onima iz Malickova “Drva života”, a rezultat je totalni hibrid, “Drvo života” na amfetaminima s bonusom u vidu šore i šege.

Svaki me put ponovno kod Bessona fascinira besramnost s kojom u eksploatacijske filmove šverca banalnosti i prodaje ih kao veliku filozofiju. U ovoj njegovoj kratkoj povijesti vremena, od Big Banga do Scarlett Johansson, ipak je za film najvažnija upravo ova potonja kojoj uz sav respekt ipak nikad ne bismo prognozirali da će glumiti ovakve uloge. Naime, nakon što je nedavno u „Her“ odigrala kompjuterski operativni sustav, evo je sad u ulozi najpametnije žene na svijetu, prave Nietzscheove nadžene te ujedno svojevrsne majke nove civilizacije koja je ime, kakve li koincidencije, posudila od prve žene na svijetu, točnije fosila koji je živio prije nešto više od 3 milijuna godina. Pa si vi sad mislite kako duboko ova stvar zadire, a dodatnu težinu daje i nastup Morgana Freemana kojemu bi čovjek povjerovao i da kaže kako je osobno svjedočio Big Bangu. No, zapravo tek rasprodaje svoju reputaciju u filmu o inteligenciji za koji brat bratu nije potrebno koristiti više od 1 posto mozga. (OD BIG BLUE PREKO BIG BANGA DO BIG TITS 4/10)

Foto/video: Universal Pictures

• Tweet
• Pin It