Spašavanje vojnika Wahlberga

• Tweet
• Pin It

Niti nakon desetak godina ratovanja „protiv terorizma“ po pustinjama i vrletima Afganistana i Iraka , američka se kinematografija baš i ne može pohvaliti nekim značajnijim filmskim ostvarenjima. OK, „The Hurt Locker“ je dobio Oscara, tu je i nešto bolji „Zero Dark Thirty“, meni se prilično dopao „In the Valley of Elah“, no sve je to zapravo prilično tanko, a još je tanje ako bismo sudili prema rezultatima na kino blagajnama. Tim je veći uspjeh filma „Jedini preživjeli“ koji se neočekivano početkom ove godine prometnuo u pravi hit te s dosad prihodovanih 124 milijuna dolara postao prvi blockbuster koji se bavi ratom u Afganistanu.

Riječ je o ekranizaciji autobiografske knjige Marcusa Luttrella, pripadnika jedinice specijalaca Navy SEAL i, kako naslov filma otkriva, jedinog preživjelog u jednoj operaciji američke vojske u Afganistanu. Luttrell (solidni Mark Wahlberg) i trojica vojnika dobili su izviđački zadatak u operaciji hvatanja jednog talibanskog vođe, no stvari su krenule nizbrdo kad su na njih slučajno nabasali afganistanski pastiri. Naravno, nije ih bio problem svladati već odlučiti što s njima, od tri mogućnosti – ubiti ih, zavezati i ostaviti, što je zapravo tek odgođeno ubojstvo, ili pustiti ih – odlučili su se za ovo potonje računajući kako nakon toga imaju dovoljno vremena javiti bazi da je zadatak obustavljen te da ih dođu izvući. Ali tada dolazi ono neizbježno ali: tehnika je zakazala, nisu uspjeli uspostaviti vezu sa zapovjednicima, a Talibani su se pojavili brže nego što su očekivali i začas su se našli u okruženju neusporedivo brojnijeg neprijatelja.

Redatelj Peter Berg i ranije se zanimao za problematiku američkog uplitanja u bliskoistične sukobe, primjerice u solidnom „Kraljevstvu“, no „Jedini preživjeli“ nešto je drugačiji film, u konceptu najsličniji „Padu crnog jastreba“ Ridleyja Scotta, s kojim je gotovo usporediv i po režijskoj virtuoznosti akcijskih prizora. Naime, forte „Jedinog preživjelog“ upravo je središnji, akcijski dio filma u kojem pratimo brutalan okršaj između četvorice vojnika i Talibana u kojemu Berg uspijeva stvoriti nepodnošljivo mučan osjećaj bezizglednosti u zapravo prilično glupo izazvanoj situaciji koja će rezultirati smrću čak 19 vojnika. Iako brojka nije mala, riječ je ipak o tek jednom od vjerojatno više stotina sličnih incidenata koji su se događali tijekom američkih intervencija u Afganistanu i Iraku, dakle incidentima na koje je javnost oguglala, no Bergova je poanta da su za one koji su u njih uključeni takvi glupi incidenti jednako veliki i tragični kao i za žrtve mnogo poznatijih, glamuroznijih i pompoznijih ratova. Zapravo, pogibije u ovakvim okolnostima na neki su način još apsurdnije i teže podnošljive od prethodno spomenutih.

Očito pod dojmom osobnih tragedija poginulih, Berg je film koncipirao kao iz politike sasvim izmaknutu priču kojoj je fokus na osobnom, nepotrebnom i apsurdnom stradanju i u tome je iznimno jasan i fokusiran, no ma koliko se trudio u ovakvom je tipu filma od politike nemoguće pobjeći. Mogla bi se politička interpretacija izvoditi već na samoj strategiji prikaza bitke, primjerice iz činjenice da Talibani ginu brzinom od 3 mrtva u sekundi, dok je za svaku smrt američkog vojnika rezerviran slow motion. Također, odluka zapovjednika o puštanju zarobljenih civila itekako ima političke implikacije budući da je ona velikim dijelom donijeta u strahu od medija koji bi mogli osuditi njihov postupak, što je stvarno dosta nezgodno budući da glavni junaci dolaze iz američke vojne baze Bagram u kojoj su zabilježena zloglasna mučernja afganistanskih civila i vojnika, što se pak u filmu ni rječju ne spominje.

Snimajući svoje „Spašavanje vojnika Wahlberga“ Peter Berg je, baš onako vojnički, u stilu „nisam ja tu da mislim“, pokušao gurnuti glavu u pijesak i u tome donekle uspio te napravio dojmljiv, rekao bih i pošten, ali istovremeno ipak posve amerikocentričan film pa nije čudno što izvan Amerike ima distribuciju kao da je riječ o kakvom arthouse filmu. (MARK, PAZI METAK! 7/10)

• Tweet
• Pin It