„Usamljeni osvetnik“ kao novi „Pirati“? Nema šanse!

• Tweet
• Pin It

Za razliku od kolege nemilosrdnog Runjića koji postane nervozan k’o Laki kad mu spomenete „Pirate s Kariba“, ja sam na vestern inačicu Pirata „Usamljenog osvetnika“ otišao otvorenog uma, uvjeren kako ću popustiti pred Deppovim kreveljenjem i malo vestern ikonografije. Doduše, već kad mi je na ulazu ljubazni mladić iz Continental filma zabranio pisati o filmu do 3. srpnja, dana prije početka distribucije, upalila se crvena lampica – nije to baš uvijek tako, ali često jest sa skupim produkcijama u koje studiji polažu velike nade pa se boje ne samo vlastite sjene, već i filmskih kritičara. I doista, umjesto dva i pol sata ležerne zabave, „Usamljeni osvetnik“ u meni je pobudio sve najgore tako da bi ova recenzija konačno trebala opravdati ime sajta.

Zamor ekipe od „Pirata s Kariba“ osjeća se već od trećeg filma pa u četvrtom više i nije bilo Gore Verbinskog (zamijenio ga je Rob Marshall) koji je odigrao važnu ulogu u formatiranju ove po mnogo čemu iznimne i nadasve lukrativne franšize. Ta činjenica, uz navodnu dječačku sklonost vesternima Jerryja Bruckheimera, vjerojatno je bila ključnom za razvoj novog projekta koji je najjednostavnije opisati kao implementacija koncepta „Pirata“ na Divlji zapad. Bruckheimer, Verbinski i scenaristički duet prekomandiran s „Pirata“( Ted Elliot, Terry Rossio), poslužili su se receptom Spielberga i Lucasa koji su se 70ih i 80ih godina prihvaćali moderniziranja prezrenih žanrovskih obrazaca i likova te pretvaranja istih u high concept blockbustere. Kako je većina poznatijih naslova već bila potrošena i obnovljena, Bruckheimer je posegnuo nešto dalje u povijest, za radijskim i televizijskim serijalom „Usamljeni osvetnik“ o partnerstvu rendžera Johna Reida i Indijanca Tonta. Iako je serijal u Americi bio vrlo popularan pa je doživio i filmske i strip izdanke, kod nas je gotovo nepoznat pa to neće imati važnosti prilikom odlaska u kino. Naravno, svi su aduti bačeni na Johnnyja Deppa koji nepresušnim izvorom subverzivno-infantilnog humora koji se ogleda u blesavim grimasama, kolutanju očima i gotovo dadaističkim one-linerima prihoduje „Piratima“ deveteroznamenkaste iznose. Ne čudi, stoga, odluka da Indijanac Tonto avansira u noseći lik, a rendžer John Reid u njegovog smušenog sidekicka.

No, od prvih kadrova, čuvenog mosta Golden Gate u San Franciscu 1933. godine i vašar u kojem jedan dječak sluša priču starog plemenitog divljaka (kako su nekoć politički nekorektno nazivali Indijance) koji je zapravo Tonto, nešto je u „Usamljenom osvetniku“ pošlo po zlu. Niti je stari Tonto simpatičan, niti nas uspijeva zanimljivo uvesti u priču o mladom okružnom tužitelju Johnu Reidu koji dolazi na zapad kako bi obračunao s lokalnim banditom Cavendishom. U tom, pokazat će se, za njega ipak preteškom zadatku, neočekivanu će pomoć dobiti od Indijanca Tonta i jednog neobičnog bijelog konja koji se pojavljuje u vremenima i na mjestima gdje ga se najmanje očekuje.

Kako nikad nisam ni slušao, ni gledao, ni čitao „Usamljenog osvetnika“, ne mogu ga usporediti s ovim megaspektaklom teškim nekih četvrt milijarde dolara , no vjerujem da mogu s dosta sigurnosti reći kako je šarm originalnog serijala ležao u za ono vrijeme neobičnom partnerstvu bijelca i Indijanca, maštovitim pustolovnim sižeima i naivnom moralizmu. Danas je takvo što mnogo teže postići, a usprkos Bruckheimerovu zaklinjanju u vestern, imam dojam da se njegov doživljaj ovog žanra zaustavio na definiciji „konjske opere“ kako su nazivali predvesterne, filmove čija je isključiva svrha bila razonoda kroz jahanje i pucanje, da bi tek kasnije evoluirao u jedan veliki žanr iz kojeg su izašli neki od najboljih filmova svih vremena. A Bruckheimerov „Usamljeni osvetnik“ upravo je to, konjska opera za djecu, čisti ikonografski konstrukt u kojem vam se čini kao da ste svaki kadar, svaku scenu, svaki pejzaž već vidjeli, a svaku repliku i glazbenu temu već čuli. Možda je razlog tome što zapravo i jeste.

No, sve dosad navedene primjedbe mogle bi se svrstati pod elitističko kritičarsko zanovijetanje, i  film bi svejedno mogao dobiti prolaznu ocjenu i zabaviti gledatelje samo da:

– ne traje četiri sata (naravno ne traje zapravo toliko, govorim o subjektivnom trajanju);

– za razliku od anarhoidnog i raskalašenog Jacka Sparrowa, Tonto nije tek prolupali Indijanac čiji humor proizlazi iz tikova, a ne iz duhovitih dosjetki;

– se John Reid ne čini kao da je ispao iz one igre kad vam stave povez oko očiju pa zavrte desetak puta i onda puste – pa nema pojma gdje je, zašto je i kuda bi se denuo. Doduše njegov povez ima rupe za oči, no nisu mu pomogle.

– Heleni Bonham Carter, jedinoj donekle zabavnoj pojavi u filmu, nije dano premalo filmskog vremena da stavi u funkciju svoju ubojitu nogu;

– nas ne teroriziraju parafrazama već otrcanih glazbenih tema poput Rossinijevog „Wilhelma Tella“ ili Morriconeovih špageti vestern varijacija

– akcijske scene ipak traju nešto kraće jer ma koliko spektakularno bile režirane, nakon desetak minuta preskakanja iz vagona u vagon čovjeku se omakne i da pridrema dok se oni ne primire na čvrstom tlu

– da nije napravljen tako kalkulantski, bez imalo veselja i užitka, kao da ga je režirao neki debeli bankar a ne ljubitelj vesterna

Ma moglo bi se još tako nabrajati, ali sam pod pritiskom da me kolega NG Runjić ne optuži da su mi tekstovi dulji i od samog filma pa ćemo ovaj polako privoditi kraju. O jedinoj važnoj, štoviše presudnoj glumačkoj kreaciji – onoj Johnnyja Deppa – već je sve rečeno, a kad već on nije u formi, teško je to bilo očekivati od Armieja Hammera – dečko nema karizmu i vjerojatno su ga zato i izabrali, da se ne nađe na putu dobrom starom Johnnyju, no nije se to pokazalo mudrim castingom. Ostatak imena s casting liste nije imao štofa (osim donekle Williama Fichtnera, no to je već uobičajeno za glavne filmske gadove) da se nečim istakne.

Uz Deppa, najveće razočaranje predstavlja sam Verbinski koji je sve tamo negdje do drugih „Pirata“ pokazivao rijetko dobar tajming za geg, filmski ritam i humor, a pri tome mislim i na njegov debi „Mišolovka“, no kao da je cijela ta megalomanska filmska konstrukcija „Pirata“ i „Lone Rangera“ postala preteška, preskupa i pretroma pa su takvi postali i njegovi filmovi – mnogo production values, malo invencije i humora.

Malo? Zapravo, nimalo. Iako su zadnja dva nastavka „Pirata“ već ozbiljno izdušila (petog me unaprijed strah), u odnosu na „Usamljenog osvetnika“ još se čine kao vatromet kreativnosti, trijumf duha, ma što reći, pravi Bauhaus. Dobra je okolnost da je u film ulupano toliko novaca da bi trebao zaraditi tri puta više od vesterna s najvećom zaradom ikad na američkom box officea– „Plesa s vukovima“ (184 milijuna dolara) – samo da bi vratio uloženo. Što drugim riječima znači da šanse za nastavak nisu velike. Naravno, nikad ne možeš dovoljno podcijeniti ukus publike, rekli su stari Holivuđani, no nisam siguran je li se baš tim načelom vodio i Bruckheimer ili jednostavno ne zna bolje. Jer „Usamljeni osvetnik“ rijetko je antipatičan film ovog najnovijeg Hollywooda i nekako mislim da će ovaj put gledatelji biti pametniji od njega. Što, usput, i ne bi trebalo biti posebno teško. (ZBOG SIMPA KONJA – OCJENA VIŠE, DAKLE 4/10)

• Tweet
• Pin It