London pao, film propao
| Pad Londona / London Has Fallen, SAD, 2016., triler, 99 minuta |
|---|
| Redatelj: Babak Najafi |
| Uloge: Gerard Butler, Aaron Eckhart, Morgan Freeman, Angela Bassett, Alon Moni Aboutboul, Radha Mitchell, Robert Forster, Jackie Earle Haley, Melissa Leo |
Sam sebi sam već dosadio pišući o toj notornoj sprezi nemaštovitosti i pohlepe mainstream Hollywooda (vidi npr. „Batman V. Superman“). Jer koji primjerice mogu biti motivi za nastavak polu-uspješnog „Olympus Has Fallen“ (koji je uzeo 161 milijun U$D na 70 milja budžeta – dakle jedva se pokrio) Antoinea Fuquae osim para? Potreba da se ta divna priča o neuništivosti ljudskog duha suprotstavjena uništivosti ljudskih građevina (konkretno Bijele kuće) ispriča još jednom, samo na nekom drugom mjestu? A ne zaboravimo i da je tek koji mjesec nakon „Olympusa“, u ljeto 2013. stigao i gotovo isti, mrvicu trasherskiji i utoliko zanimljiviji „White House Down“ Rolanda Emmericha koji je iz prostog razloga što je na mjesto nesreće (tj. zgarište Bijele kuće) stigao tek koji mjesec kasnije, gadno flopnuo (205 milja prometa na 150 budžeta, dakle kojih 47 milijuna gubitka).
Ta jasna i glasna poruka nije dakle stigla do producenata „London Has Fallen“, ili što bi rekli u Hollywoodu – they didnt’t get the memo. Ili će biti da su bili toliko oduševljeni svojim novootkrivenim buddy-buddy parom Butler/Eckhart da su ga morali gurnuti u akciju još koji put? Bilo kako bilo, evo sad opet predsjednika Ashera (Eckhart) i njegovog vjernog secret service agenta da ne kažem tjelohranitelja Mikea Banninga (Butler) u akciji. Banning se u međuvremenu uspio nekako skućiti, ima ženu (Mitchell) koja čeka bebu i piše pismo sa svojom neopozivom ostavkom koje nikako da pošalje. A onda iznenada umre britanski premijer i Asher mora na državni sprovod u London, jer ipak se radi o najstarijem i najvjernijem američkom savezniku (svojedobno od milja zvanom i 51. državom SAD-a).
Kako je na raspolaganju jako malo vremena za kompliciranu organizaciju putovanja, Banning ipak pristane na još jedan zadatak, a mi naravno znamo da gadovi spremaju fini vatromet za ispraćaj prime ministera. Radi se o osveti krupnog arapskog trgovca oružjem (Aboutboul) kojem američki dronovi u uvodnoj sekvenci razore imanje. Vrlo brzo krene akcija i destrukcija i to zapravo bude dosta dramturški nezgrapno – naime sve te CGI scene Londona koji se ruši izgledaju dosta dobro, ali su u filmu ispucane puno prerano. Jer nakon početnog udara, presidente & Mike, koji su naravno preživjeli sve, pa i pad vlastitog helikoptera, pritjerani su u mišju rupu u kojoj se manje više skrivaju i tuku sa banditima do kraja filma.
Tu vjerojatno leži i jedna od glavnih producentskih genijalnosti – ispucat ćemo tri četvrtine budžeta (koji je ovaj put oko 60 milijuna U$D) u prvih pola sata, a nakon toga prelazimo u low budget mode – tj. šoranje i pucanje po mračnim interijerima ili noćnima ulicama. Ali ajde, nek im bude. Meni je osobito simpatično i inače kod tih akcijskih štancera (a za švedskog Iranca Najafija koji ovo potpisuje, priznajem dosad nisam čuo) kako se nelagodno osjećaju u uvodnim scenama kad treba uz osnovni set up, dati i malo nekog humanog začina priči. Najafi kao da bi u tim djelovima filma najradije bio negdje drugdje, a sudeći po traljavosti kojom su odrađene scene Banninga doma sa ženom i slične, možda je fakat i bio negdje drugdje. Tu je naravno časni izuzetak gore spomenuti doajen visokobudžetne destrukcije Roland Emmerich koji uvijek dosta pažnje poklanja likovima i njihovim interakcijama.
No, kad krene rokanje, Najafi se opusti i stvari ipak nekako sjednu na svoje mjesto. Frajer zna ponešto o ritmu i dinamici i spretno niže scene iz londonskog undergrounda s onima u washingtonskom štabu američkog potpredsjednika (Freeman) koji nemoćno nadgleda što se događa zajedno s ostatkom vlade. I pritom nikome vjerojatno, osim naravno ponekoj staroj kritičarskoj cjepidlaki, ne padne na pamet, da je sve to snimano u istom studiju, tek par metara jedno od drugog, a možda čak i na istom setu. Ah, filmska magija, nikad mi je neće biti dosta…
Inače, kritika je film dosta sasjekla, da se radi o najgorim rasističkim stereotipima i klišeima. No, mi tu na Balkanu, hvala bogu, ne podliježemo ekstremnoj političkoj korektnosti, dapače, pa nas manje smeta što su u filmu teroristi ti koji jesu. Jer kad gledaš svaki dan vijesti, pogotovo zadnjih pola godine, onda vidiš da, htio-ne-htio, jebiga jesu. Puno je veća pizdarija i šaka u oko bilo kad su u „Olympusu“ Bijelu kuću napali nekakvi Korejanci – to tek nije imalo veze s mozgom. Političke korektnosti nije bilo ni kad su ’50-ih i 60-ih snimani svi oni krasni ratni spektakli u kojima su neprijatelji padali kao muhe i dobro se znalo tko su, što su i odakle su.
U obranu „Londona“ može se reći da vojska kojom teroristi krenu u osvajanje Londona i nije sastavljena samo od „uobičajenih osumnjičenika“, odnosno Muslimana, ima tu čini se i dosta domaćih plaćenika. A nije li zgodno da je film u kojem je jedna od ključnih rečenica „Why don’t You go back to Fuck-head-i-stan!?“ (izgovara ju Banning nakon što sjebe jednog od bezbroj terorista) režirao jedan Iranac..?
Sudeći po inicijalnim box office rezultatima, tuneja po metropolama u Londonu i završava – izgleda dakle ništa od „Pada Pariza, Berlina, Moskve, Tokija…“. Uglavnom, ovdje se radi o umjereno zabavnom trashu, i tkogod se zaputi u kino na „Pad Londona“, dobit će manje-više ono po što je došao… (5,5/10)
Foto/video: Millennium Films
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
