Rijetko viđeno kvazigay prenemaganje
| Mamin dečkić / Les garçons et Guillaume, à table, Francuska, Belgija 2013., komedija, 85 minuta |
|---|
| Režija: Guillaume Gallienne |
| Uloge: Guillaume Gallienne, André Marcon, François Fabian, Nanou Garcia, Diane Kruger |
Znate ono, sigurno ste imali takvo iskustvo, kad sretnete čovjeka koji jako uživa u vlastitoj visprenosti i duhovitosti, a vama baš ništa što kaže ili učini ne bude smiješno nego samo glupo. I što se on više trudi, tim gore, svaka sljedeća fora sve vam je veća muka. Eto, tako sam ja doživio i jedva preživio film „Mamin dečkić“ („Les garçons et Guillaume, à table“), prošlogodišnji francuski kino hit i ovogodišnji dobitnik većine najvažnijih Cezara (čak 5), godišnje francuske nacionalne filmske nagrade, čime je neočekivano pobijedio favoriziranog pobjednika Cannesa i, što se mene tiče, neusporedivo, ali baš neusporedivo bolji film „Adelin život“ („Blue is the Warmest Color“).
Riječ je zapravo o ekranizaciji autobiografske kazališne predstave Guillaumea Galliennea, prvaka Comédie-Française, za kojeg je malo tko u filmskom svijetu izvan francuskih granica do sada čuo. Njegova je životna priča doista neobična, a temeljni je nesporazum sadržan već u originalnom naslovu, „Les garçons et Guillaume, à table“, odnosno „Dečki i Guillaume, za stol“. Guillaumeova majka, naime, smatra kako je njegova ženskastost zapravo izraz njegova homoseksualizma, a on se trudi da opravda njezina očekivanja pa se gnjavi pokušavajući na silu ostvariti gay vezu, sve dok ne upozna ženu u koju se ludo zaljubi. Da nije riječ o autobiografskoj priči, vjerojatno bih se zaletio i rekao kako je zaplet zapravo prilično bedast i neuvjerljiv, no kako bi to bilo nepristojno, preostaje tek ustvrditi da je mladić doista imao težak put do seksualnog ostvarenja. Ono što se ipak smije reći jest kako je njegova interpretacija ovog seksualnog lutanja, a osobito odnosa s majkom prepuna banalizacija, pogotovo onih psihoanalitičkih – on je dakako opsjednut majkom, dok ćemo u finalu ćemo otkriti kako je majčin pokušaj da ga proglasi pederom zapravo odraz njezinog straha od ženske konkurencije. Ajoj.
Naglašena stilizacija monodramskog vodviljskog stila teško podnosi filmski izraz, no većina kritičara tvrdi da je stvar ipak uspješno i šarmantno izvedena. Ne bih znao to objasniti, meni se čini priično kupusasto i svodi se na niz skečeva iz odrastanja glavnog lika koji predstavljaju faze u potrazi za vlastitim seksualnim identitetom, većinom burlesknih i ne baš smiješnih, a najveća je redateljska dosjetka odluka da osim glavnog junaka odglumi i njegovu majku. Fora je u tome da je za razliku od njega koji je ženskast, majka muškobanjasta. I opet, čitam, mnogi kažu da im je to smiješno. Za razliku od njih, ja sam gledao film koji obiluje karikaturalnim glumačkim stilom, najbanalnijim prikazima gay feminiziranosti, izvještačene gestikulacije i govora tijela, kao u kakvom provincijskom kabareu. I kao u prošlom stoljeću, pogotovo u usporedbi sa suvremenim filmovima gay tematike (poput primjerice već spomenutog „Adelinog života“ ili zaista sjajnog, također francuskog, „Stranca na jezeru“) koji su lišeni tog glumačkog kvazipederskog prenemaganja. A kako na ekranu osim Galliennea u obje uloge gotovo ničeg drugog i nema, tako zapravo cijeli film ovisi samo o tome da li vam je njegova interpretacije duhovita i zabavna ili nije. (ZAOBIĆI U ŠIROKOM LUKU 3/10)
