Legende u Vegasu / Last Vegas, SAD, 2013., komedija, 105 minuta |
---|
Režija: Jon Turteltaub |
Uloge: Michael Douglas, Robert De Niro, Morgan Freeman, Kevin Kline, Mary Steenburgen, Romany Malco, Jerry Ferrara, Roger Barton, Michael Ealy, Joanna Gleason |
Da su „Legende u Vegasu“ samo milimetar zašećerenije, kvalificirale bi vjerojatno za obaveznu markicu Ministarstva zdravstva tipa „opasno za dijabetičare“. Ali to se i očekuje od ovakvog filma. Koliko danas uopće ima publike koja hrli u kino bez ama baš ikakve informacije o onome što će gledati? A pogotovo ako su u kinu bili u proteklih mjesec-dva, samoobjašnjavajući trailer „Legendi“ teško da ih je zaobišao, tako da tu nekih većih iznenađenja nema – ono po što su došli, to će manje-više i dobiti. Ali da je sladunjavo, bogami je…
A došli su vidjeti četiri glumačke legende, četiri oskarovca u nekoj ležernoj, šarmantnoj zafrkanciji na temu „bez starca nema udarca“ ili pak „nije gotovo dok nije gotovo“, i u tom pogledu film apsolutno isporučuje. O šarmu otom potom. Njih četvorica su dakle nerazdvojni frendovi iz djetinjstva u Brooklynu, a danas, 58 godina kasnije, svaki se na svoj način nosi sa starošću. Razvedenog Archiea (Freeman) guši sin paničar (Ealy) prezabrinut za njegovo zdravlje, Paddy (De Niro) se zatvoren u stanu ne izlazeći iz šlafroka utapa u samosažaljenju nakon smrti supruge, a jedini oženjeni od četvorke, Sam (Kline) pak na Floridi krade bogu dane vucarajući se među starudijom za koju osjeća da mu ipak još nije mjesto među njom.
Danny (Douglas) je, s druge strane još aktivan, i poslovno, a izgleda i seksualno – u svojoj vili u Malibuu uživa s 30-i-kusur godina mlađom ženskicom. Dok drži govor na sprovodu starijeg kolege, malo ga „ponese“ i pred svima zaprosi klinku. Nakon toga, kako je već red, krene javiti radosnu vijest svojim pajtosima i rodi se ideja o momačkoj večeri u Las Vegasu. Archie i Sam odmah krenu u akciju, no s mrgudnim Paddyem će ići malo teže. Sve to, uključujući i uvod s flashbackom iz ’50-ih, odvije se u prvih ne više od 15-ak minuta filma. I ta je ekonomičnost za svaku pohvalu, da ne budemo zlobni i kažemo da je primjerena s obzirom da su naši junaci puno bliže svom kraju nego početku.
No, čim stignu u Vegas upadnu u mega-peripetiju. Ne, ne, ne… to bi ipak bilo malo too much. Nema tu, hvala bogu, nikakvih „Mamurluk“ blesavoća, iako samog mamurluka itekako ima. Najveća nezgoda koja im se u tom moru vrhunske mlade, da oprostite, pičetine, dogodi je kad se u nekom baru svi redom (a najviše Paddy i Danny, među kojima ionako postoji velika napetost) zagledaju u pjevačicu Dianu (Steenburgen), inače svoju vršnjakinju. I to je prvi od problema – Steenburgenica je inače super i sve, ali je ovdje u ulozi stare curke ipak malo pretjerana i usiljena. Što bi rekli Ameri – she tries too much. A kad smo već kod pretjerivanja, upadaju u oči i savršeno bijeli Douglsovi zubi (koji se također „previše trude“) u jarkom kontrastu s prenakvarcanim tenom – je li to dio lika ili frajera koji ga igra ili (najvjerojatnije) oboje, do kraja filma ne bude baš sasvim razjašnjeno.
Slijedi zatim red kockarnice, red tuluma uz bazen, pa malo čagice u disku, druženja s mlađarijom, i muškom i ženskom, koju naša četiri pastuhčića šarmiraju bez pol frke, da bi sve kulminiralo megadernekom u njihovom kraljevskom apartmanu. Spika je lagana, fore pomalo predvidljive i većinom iz „reciklažnog dvorišta“ (ima naravno viagre, al’ nema hvala bogu umjetnih gebisa), a snalaženje u komediji De Nira i pogotovo Freemana, inače izrazito dramskog glumca, po stoti pot dokazuje da je dobar gumac naprosto dobar glumac, kakav god materijal ima u rukama. Kline je komedijska iskusnjara, pa tu očekivano nema nekih problema, a Douglasova uloga ionako ne traži neki poseban komičarski nerv. No, s obzirom na koncentraciju „talenta“, ipak je sve to moglo biti značajno bolje.
I onda tako nekako bezbolno i bez većih šokova i nevjerica, a uz minimum nužnog kiča i nezaobilazne patetike sve to mic po mic dođe svom kraju, baš kao što je i proletjelo 58 godina od idiličnih bruklinskih dana naših junaka. Pouka? Carpe diem ili već neka slična mantra, ali to smo znali i bez simpa, donekle zabavnih, ali ne pretjerano filmski uzbudljivih „Legendi u Vegasu“… (DAJ BOŽE ZDRAVLJA I DOLARA NA BOX OFFICEU PA ĆE BITI I NASTAVKA… 6,5/10)
Pingback: “Thor” i dalje suveren u američkim kinima - Nemilosrdni gadovi