A sada nešto sasvim drugačije: film o smislu života!

• Tweet
• Pin It

Otkako kolo europske kinematografije vode Rumunji i Danci, čije filmske priče odlikuje stilski minimalizam i podigranost, već smo gotovo zaboravili kako izgledaju veliki europski filmovi s velikim V. Sve dok se nije pojavila „Velika ljepota“, film koji već naslovom signalizira da ne mari za tričarije i estetsku dogmu da je manje više. U filmu novog prvaka talijanskog filma Paola Sorrentina, najpoznatijeg po filmu „Il Divo“ o glasovitom talijanskom političaru Giuliju Andreottiju, sve je veliko, a ne samo ljepota: velika tema, velike misli, visoki stil, visoko društvo, veliki ego tripovi, velika minutaža… a rezultat je, naravno, velik film. I to bez trunke ironije.

Najveći ovogodišnji favorit za Oscara za strani film društvena je satira sazdana na plećima Jepa Gambardelle, rimskog kralja društvenog života, pisca koji je prije četrdeset godina napisao jedan roman, a ostatak života proveo radeći kao novinar te se većinu vremena bavio izgradnjom svog društvenog statusa. Kako sam kaže, „najvažnija stvar koju je shvatio kad je navršio 65 godina jest da više ne može trošiti vrijeme na stvari koje ne želi“, no problem je što ne može dokučiti što zapravo želi. Na pitanje što najviše vole u životu gotovo svi njegovi prijatelji odgovaraju „pičku“, a on „miris starih kuća“. Doista, što početi s time?

Film epizodične, anegdotalne strukture prati Jepove društvene interakcije, pokušaje da pronađe stvari i ljude koji bi ga zaintrigirali i pri tome fokus stavlja na gotovo burleskni prikaz društvenog života, snobovske socijalne evente kao što su raskalašeni partiji s kakvim i počinje film, sjedeljke, umjetničke performanse pa čak i zajednička botoksiranja ili sprovod za koji glavni lik ima posebno razrađena pravila privlačenja pažnje. Uglavnom, cinično do boli. Jep, kao svojevrsni redateljev alter ego, ima dovoljno godina da prozre i prezre površnost i ispraznost takvog načina života, ljudi koji ga okružuju, njihovu lažnu masku, pompoznost i pretencioznost, no to mu ne pomaže da pronađe izlaz iz začaranog kruga u kojem je važno samo dobro prodati vlastiti imidž. Naravno, iza fasade kicoša u bijelim ljetnim hlačama i besprijekorno dizajniranim žutim i crvenim sakoima, s obaveznom cigaretom i blaziranim osmjehom, krije se gotovo balaševićevska patetika, neke prve i nesretne ljubavi koje se u fleševima eto javljaju i pod starost, no svojevrsni hint za pitanje svih pitanja, ono o smislu života, doći će otkud se najmanje nada.

Siguran sam da su i Sorrentinu već dosadile usporedbe s Federicom Fellinijem i njegovim „Slatkim životom“, naravno neizbježne budući da je riječ o tematski i stilski bliskim filmovima, no kako baš i nisam ljubitelj Fellinija, osobno mi je Sorrentinijev filmski izričaj (da i ja u svome izričaju ostanem pretenciozan do kraja) mnogo bliži, zanimljiviji i zabavniji od Fellinijevog, a „Velika ljepota“ više me puta podsjetila na Michelangela Antonionija i Martina Scorsesea nego na Fellinija, što će nadam se poslužiti i kao preporuka svima onima koji zaziru od tvrdokuhanog filmskog arta. Sorrentino sa Scorseseom dijeli sklonost prema forenzički preciznom  prikazu društvenih rituala i fenomena, ali i bravurozni vizualni stil. Baš poput „Vuka s Wall Streeta“ i „Velika ljepota“ obiluje nabrijanim montažnim sekvencama sačinjenim od kadrova snimljenih  elaboriranim vožnjama kamerom u svim mogućim smjerovima, ali nigdje nema drhtave kamere iz ruke koja dominira europskim filmom u posljednjem desetljeću. Sorrentino i njegov snimatelj Luca Bigazzi previše cijene sklad, kompoziciju i osvjetljenje da bi dozvolili da ovise o nečijoj drhtavoj ruci. U tome je „La grande bellezza“ pomalo staromodna i pomopozna, no užitak je za promjenu vidjeti tako pažljivo i ambiciozno oblikovan film.

Sorrentinova satirička oštrica ne štedi nikoga, sa zavodljivom duhovitošću ismijava umjetnički snobizam, serioznost i pretencioznost suvremene konceptualne umjetnosti, afektiranu društvenu elitu, uključujući umjetnike i pisce zadivljene vlastitim likom u toj mjeri da ne shvaćaju da je on posve lažan, svećenika kojeg zanimaju samo razgovori o hrani, i konačno do krajnosti iskarikiran lik časne sestre u kojoj je nemoguće ne prepoznati Majku Terezu. No, usprkos svoj toj posprdnosti, „Velika ljepota“ uopće ne skriva svoje nemale pretenzije, ona doista želi postati Velika Ljepota i u tome, dakako, uspijeva.

Uz Sorrentina i njegovog snimatelja Bigazzija, treći stup „Velike ljepote“ je fantastični Toni Servillo, još jedan redateljev stalni kompić. Uz sve dobre ideje, prolaz filma ipak je uvelike ovisio o njemu, budući da ga gledamo u gotovo svakom kadru filma dužeg od dva sata: Servillov je Jep ciničan, prazan, potrošen i zapravo niškoristi intelektualac, no niti je odbojan, niti antipatičan, dapače, zanimljiv je i na trenutke gotovo topao. Njegova potraga za smislom nije neka apstraktna intelektualna potraga, kakvima smo često svjedočili u zlatno doba europskog umjetničkog filma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, već pokušaj svođenja računa na način kako to nakon nešto proživljenih godina čini gotovo svatko od nas. S vjerojatno slično depresivnim rezultatom kao što je Jepov.

Lajt motiv filma je pokušaj glavnog junaka do odgovori na pitanje zašto četrdeset godina nije napisao drugi roman, pri tome različitim likovima nudi različite odgovore, no najvažniji ipak ostavlja za kraj: „Flaubert je želio napisati knjigu ni o čemu, ali nije uspio. Pa kako bih onda ja mogao? Čekao sam veliku ljepotu, ali je nisam našao.“ Zato ju je Paolo Sorrentino ipak našao.  (PRETENCIOZNOST JE OPET U MODI 9/10)

• Tweet
• Pin It