Matanićeva lička Americana
| Kino Lika, Hrvatska, 208., drama, 117 minuta |
|---|
| Režija: Dalibor Matanić |
| Uloge: Krešimir Mikić, Ivo Gregurević, Areta Ćurković, Danko Ljuština, Jasna Žalica |
Dalibor Matanić sa svoja je dva remek-djela „Fine mrtve djevojke“ i „Sto minuta slave“ povijesno zaslužan za konačni i, izgleda trajni pomak u hrvatskom filmu nakon groznih devedesetih. Od Matanićeva proboja i autori od koji se to najmanje očekivalo počeli su snimati suvisle filmove, pa posljednjih godina od 6-7 proizvedenih filmova godišnje, tek jedan ili dva podsjećaju na dekadu koju tako jako želimo zaboraviti. Ne samo da se domaći film već godinama ne gleda s nelagodom u želucu, nego je i uvjerljivo najpristojniji među kinematografijama zemalja bivše države, bolji i od razvikanog bosanskog i od, u 90-ima strahovito jakog, a danas umornog i repetitivnog srpskog.
Sve je to, dakle uvelike Matanićevo maslo, ali paradoksalno, letvica za čije je podizanje sam zaslužan, sada je mrvicu previsoka i za njega samog. Da se ne bi krivo shvatili, „Kino Lika“ je solidan film, koji nikog neće ostaviti hladnim, ali ni uspjeti izbjeći osjećaj da je Matanić mogao bolje. Uobičajeno tematski nepredvidljiv pri izboru svog slijedećeg projekta, Matanić se odlučio za hvaljenu, ali ne baš filmičnu knjigu Damira Karakaša, u što će se, prema vlastitu priznanju, uskoro i sam uvjeriti, izabravši za film tri (od šest) priča iz knjige. No, „Kino Lika“ nije klasični omnibus, već više kolaž, razglednica ili bolje kroatizirana sirova Americana, u kojoj se isprepliću životi i sudbine, čiju tragičnost Matanićeva (i sam ličkog podrijetla) ironija i crni humor teško mogu sakriti.
Matanićevi, dakle, Ličani, svi od reda psuju, loču, pjevaju i (izgleda) dosta rijetko jebu, a autor ih portretira s puno simpatija, ne bojeći se pritom i ponekog klišea i općeg mjesta, a u prilog mu ide to što spretno i nepogrešivo zna uvući u priču čak i kad priče baš i nema. Tamo gdje bi svaki holivudski šarlatan izostanak sadržaja išao krpati glamuroznom kamerom, Matanić je izabrao spektakularne ličke pejzaže snimiti vrlo suzdržano i s diskretnim bojama, uspjevši ipak prikazati svu njihovu raskoš. Glumci su solidni, debitantica Areta Čurković je (u ulozi pretile, uvijek gladne i ljubavi žedne Olge), osim što je strahovito hrabra (svi su već čuli za scenu s prascima?), i veliko glumačko otkriće, a kad se sve zbroji i oduzme, opet je, po običaju, najbolji Ivo Gregurević. Jer svi glumci GLUME, manje ili više pogođeno ili nadahnuto (ok, poneko možda i fula naglasak i otkliže u poznatiju, srodnu, ali ipak jako različitu spiku Dalmatinske Zagore), ali jedini je Gregurević uspio u sebi iskopati onakav mrak kakav je njegova uloga seljaka-čudaka čije krave, ali i sin pate od suše/žeđi, tražila, i što je najbolje, izgleda da njemu to tako strašno lako polazi za rukom.
U Matanićevu opusu „Kino Lika“ je u zlatnoj sredini – bolji od „Blagajnice…“ i „Volim te“, ali ipak iza klasika iz uvoda, što u konačnici i nije mala stvar… (IPAK ISPOD OČEKIVANJA 6/10)
Poslovni dnevnik, 2008.
