Presmiješni kaubojski Nightmare Stage

• Tweet
• Pin It

Priča o „Kaubojima“, odnosno o njihovoj filmskoj verziji može biti i priča o vječitom sukobu ne dobra i zla, kako centralnu dramsku osovinu westerna dijagnosticiraju junaci filma, već visokog arta i niskog populizma, iako se za neke mrvicu elističkiji nastrojene filmske kritičare zapravo radi o jednom te istom sukobu. „Kauboji“ su naime, kao što i zadnji nagluhi vrabac već zna, nastali iz istoimene superuspješne Exitove predstave koja je sa svojih 100 i kusur somova gledatelja (po nekima i 150.000!) vrlo spretno uspjela dokazati da umjetnički eksperiment ne mora nužno biti apstraktan, hermetičan i namijenjen uskom krugu kulturnjačke elite i uže rodbine umjetnika.

Predstavu nisam gledao – u Pravilnicima o postupanju Nemilosrdnih gadova naime piše da je za kazalište (kao i za filmske Dance, Rumunje, Korejance i ostale „manjine“) zadužen NG Tomljanović, pa onda ne mogu puno o usporedbama predstave i filma (o tome ionako ima na netu i više nego dovoljno), ali mi se čini da poznavanje predstave i nije toliko bitan preduvjet za ugodnu konzumaciju samog filma. Dapače, možda je čak i rasterećujuće.

O komediji u Hrvata također ne bi previše – reći ću samo da spadam u one koji nikad ne gube nadu i koji smatra da živimo u iznimno duhovitom podneblju, i širem i užem, a to što su nam sitcomi redom shitcomi, filmska komedija osuđena na za humor beznadežnog Vinka Brešana, a slamka spasa dolazi u vidu vlaških komedija Ante Tomića, sve je to neka druga priča…

Sumorni sredovječni kazališni redatelj Saša (Saša Anočić) vraća se u rodni grad, još sumorniju industrijsku provinciju gdje na nagovor starog frenda, načelnika općine (Butijer) pokuša postaviti kazališnu predstavu s grupom amatera. Na audiciji se pojave sve sami čudaci i bizarni tipovi, nitko naravno nema nikakvog kazališnog iskustva, ali ih bezvoljni režiser na kraju angažira sve. Već od uvodnih scena, jasno je da smo na dobro poznatom teritoriju stoput viđenih fullmontyevskih i drugih „underdog“ klišea, ali to se ovdje iznenađujuće iz potencijalne mane pretvori u jednu od većih vrlina filma. Naime, s obzirom da je na filmu (i u glazbi pogotovo) odavno već manje-više sve rečeno i prilično je teško biti originalan, posebno na klizavom terenu populističke komedije, ovdje treba odati priznanje redatelju i scenaristu, debitantu Tomislavu Mršiću (inače dokumentaristu) koji je klišeizirane likove, situacije i podzaplete uspio uspio isfurati bez da vas i na trenutak zasmeta činjenica da ste sve ovo već negdje gledali. A kad takav osjećaj proizvedete i kod jednog Nemilosrdnog gada koji se u životu nagledao svakakvih sranja, mnoga od njih i po više stotina puta u različitim filmovima, onda ste apsolutno napravili dobar posao.

„Kauboji“ su ansambl komedija i sve je u likovima – od osam glavnih likova (7 „glumaca“ + režiser), dovoljno je da ti se posreći s dva-tri i imaš dobru stvar u rukama. Mršić je imao tu sreću, naravno ponajviše zahvaljujući činjenici da je ista ekipa iz predstave i u filmu. Imamo tu dakle mutavog Domagoja (nevjerojatni Živko Anočić), za kojeg nikad do kraja ne bude jasno je li totalni idiot, mentalni „oštećenik“ ili oboje, a možda se samo pravi… zatim simpa cigu Miodraga (ništa manje sjajni Rakan Rushaidat) koji bi se dobro uklopio u Malnarovu ekipu – kliše nad klišeima naravno, ali ovdje, kao što rekosmo, to nimalo ne smeta. Spomenimo još i poštara Javora, napornog wannabe-a, dosadnu pčelicu i maminog sina u izvedbi Hrvoja Barišića, koji me, s obzirom da ga poznam tek iz par TV serija, poprilično ugodno iznenadio, za razliku od prethodne dvojice čiji komičarski talent mi je već dugo poznat. Pokušavam si zamisliti kako bi ubitačno iritantno taj Javor izgledao kod velemajstora nelagode Gervaisa/Merchanta ili pak Larrya Davida, a ovdje su ga Barišić i Mršić zadržali debelo s ove strane granice simpatičnosti.

I tu je zapravo glavni šarm i forte „Kauboja“ – ta neka ležerna feel good spika, lagane fore, kompletno odsustvo pretenzija i diskretan patos, o „Vlak u snijegu“ finalu da se i ne govori. Jer da se razumijemo, komedija je, što bi rek’o Ćiro, iznimno zajebata stvar, a pogotovo ona malo „šira“, općenarodna. Lako je biti smiješan nekolicini svojih supijanih frendova u zadimljenoj birtiji – ajde ti nasmij masu, a da pritom ne izazoveš kiseli izraz na licu nešto načitanijeg gledatelja. Mislim da su Mršić i „Kauboji“ u tome apsolutno uspjeli, a to što su na cilj stigli bez bogzna kakve dublje karakterizacije likova, pomalo lijenim zapletom i s brdom općih mjesta, čini njihov trijumf još i većim…  (JOHN WAYNE SE VRTI U GROBU… ALI OD SMIJEHA  8,5/10)

• Tweet
• Pin It