Sve ljubitelje filmova kao što su „Umri muški“ (prvi i treći), „Predator“ ili „Lov na Crveni oktobar“ sigurno će razveseliti vijest da će režiser John McTiernan tvrdu zatvorsku klupu uskoro zamijeniti redateljskim stolcem. Naime, McTiernan je pri kraju odsluženja jednogodišnje zatvorske kazne koju mu je priskrbilo laganje agentu FBI-a od prije nekoliko godina i još tijekom veljače bi trebao pokupiti uzice od cipela, opasač, kondome i sat, izaći kroz ona velika željezna zatvorska vrata te nastaviti tamo gdje je stao prije više od deset godina. Naime, ovih je dana objavljeno da će McTiernan već u travnju započeti snimanje novog filma, trilera „Red Squad“ u kojem bivši agent Specijalne jedinice za borbu protiv narkotika sa svojom ekipom plaćenika odlazi na meksičku granicu kako bi okončali vladavinu lokalno narko bossa. Zvuči kao eksploatacijski B akcić, što vjerojatno i jest, no budžet će vjerojatno ovisiti i o glumcima koje će produkcijska kuća Hannibal Production uspjeti angažirati. U svakom slučaju, riječ je o filmu nižeg budžeta od onih na koje je McTiernan navikao, no s obzirom na neuspjehe njegovih posljednjih filmova, osobito „Rollerballa“ i „Basica“, ujedno i njegovog posljednjeg filma, te desetogodišnje pauze nakon njega, možda je upravo takav, manji film dobar način da povrati pravu formu.
John McTiernan je jedan od istinskih velikana suvremenog akcijskog filma, redatelj rijetko sofisticiranog i uzbudljivog vizuelnog stila i kad su već mnogi velikani osamdesetih, poput Waltera Hilla i Johna Carpentera, gotovo posve izgubili dignitet u očajnim pokušajima povratka na veliku scenu (vidi Carpenterov „The Ward“ i Hillov „Bullet to the Head“), nadajmo se da za nešto mlađeg McTiernana još nije sve izgubljeno. Uostalom, ako netko može spasiti posrnuli „Umri muški“ serijal onda je to upravo ovaj motherfucker, John McTiernan.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.