U samurajevu gnijezdu

• Tweet
• Pin It

Nekidan na premijeri „Jeseni samuraja“ kaže mi jedna frendica otprilike „…čim Srbi progovore, Hrvati umru od smijeha…“. Tako je naravno bilo i ovaj put, a još kad dragi susjedi u filmu krenu od samog početka ozbiljno pičkarati i kurcarati, reakcija zagrebačke publike bude frenetična. No, dobro, nije u „Jeseni samuraja“ sve u pički, kurcu i jebanju matere (pogotovo jer pušenje kurca debelo prevladava), ima tu i nešto priče, likova i ozbiljne filmofilije u brojnim i čestim referencama (tu naravno ne mislim na auto-reference na „Malog Budu“, prethodni film iste ekipe).

Za početak, „Jesen samuraja“ čisti je žanrovski film, doduše mješanac dvaju žanrova – borilačkog filma i rom-koma, i na kilometar se vidi da ga je radila ozbiljno „nagledana“ ekipa i s puno fanovskog poštovanja prema oba žanra (pogotovo naravno ovom borilačkom dijelu filma). Naravno da žanrovski film sam po sebi nije nekakvo božanstvo kojem se treba klanjati, ali u kinematografiji poput hrvatske, koja ne pamti kad je zadnji put snimila nešto žanrovski čisto (i ovako opušteno i nepretenciozno i usmjereno na publiku umjesto festivalskih žirija…) i čija se matica zadnjih godina svim silama upinje pretvoriti hrvatski film u rumunjski, itekako je vrijedno divljenja, odnosno u ovom slučaju i zericu zavisti. „Jesen“ je čisti film za raju koji svoju publiku nimalo ne potcjenjuje i to mu je također jedan od pluseva.

Samuraj iz naslova je Vladica Simonović (Petar Strugar), momak na pragu tridesetih, supertalentirani karataš ali još veći jebivjetar. Sportski život za njega je nepoznanica, na borbe dolazi teško mamuran, ali i takav sjeban bez problema složi na tatami bilo kojeg protivnika. No, onda mu na nekom provincijskom natjecanju pronađu kanabis u urinu i njegova profesionalna karijera je gotova prije nego što je zapravo i počela. Onda još i napravi sranje i završi u buksi da bi ga vaditi morao otac. Enter tko drugi do Nikola Kojo kao Miloje, stari karataš koji sad trenira klince u Bečeju i za svog sina nema lijepe riječi, ali ga svejedno prima u kuću i daje mu posao u svom klubu.

Tamo naš vrijedni samuraj vrlo brzo upoznaje pristalu mamicu jednog klinca (mama je Hristina Popović a slatki klinjo Petar Novičević) i tu kreće ova druga, rom-kom-ovska poluga filma. Da bi zaradio koji dinar i očito dobrostojeću (razvedenu) gospođu izveo van, Vladica se spetlja s nekim mutnim murjacima koje predvodi izvjesni Stanoje (Sergej Trifunović odvrnut na 11) i za njih počinje raditi u nekakvom klubu kao redar. No, ubrzo upadne i u ilegalne borbe, a tek tu leži prava lova, ali i pucanje tikve s Milojem, rečenom milficom i Vladičinim samopoštovanjem. I kad se uvali do grla, Vladica će morati sebi i drugima pokazati je li mindža ili nindža, odnosno samuraj kakav o sebi voli misliti da je.

Priča je takva kakva je, generična i predvidljiva, ali film je daleko od banalnog ili nedajbože dosadnog (iako je mogao trajati dobrih 15-ak minuta manje). Humor je populistički i „širokopojasan“, ponekad i prvoloptaški i često oslonjen na gore spomenute folklorno-anatomske pojmove, ali ima i poneka fakat dobro razrađena fora – kao npr. ona sa urnebesnim cameo pojavljivanjem Andrije Miloševića (ovaj put naravno bez Anđelke) i sve oko njega. Glumci su na visini zadatka – Kojo manje-više igra Koju, Sergej ekstremnog Sergeja kao i Andrija Andriju, i svi sretni i zadovoljni. No jako je dobar i Petar Strugar („Mali Budo“, dulogija „Montevideo“) u glavnoj ulozi lakomislenog ženskara i alkosa sa zlatnim srcem i teškom rukom.

Osvježavajuće je i što je film urban, a ne odvija se u Beogradu, nego uglavnom u Bečeju, dok je socijalna nota provučena diskretno i nenametljivo, ali itekako primjetno. Borilačke scene režirane su besprijekorno i to je nešto što na ovim prostorima bogami još nije viđeno. Holivudsko finale u kojem su redatelj Danilo Bečković („Mali Budo“) i njegov sad već kućni scenarist Dimitrije Vojnov (osim „Malog Bude“ između ostaloga i „Šišanje“ i suscenaristički kredit na drugom „Montevideu“) pokušali spajati klasični kičasti rom-kom kraj s klasičnim kičastim natjecateljsko-borilačkim krajem je naravno pretjerano do bola, ali zapravo ne kvari posebno dojam o cjelini. U konačnici, da ostanemo sasvim u lingvističkom duhu filma, „Jesen samuraja“ nije do jaja, ali nije ni za baciti…  (6,5/10)

Foto/video: Duplicato

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It