Malograđanska nadrkana purgerska drama
| Iza stakla, Hrvatska, 208., drama, 80 minuta |
|---|
| Režija: Zrinko Ogresta |
| Uloge: Leon Lučev, Jadranka Đokić, Daria Lorenci, Anja Šovagović –Despot, Božidarka Frait, Vanja Drach, Katarina Ljeljak, Boris Svrtan, Krešimir Mikić |
O sveopćem preporodu (OK, možda malo pre-euforična riječ) hrvatskog filma pisalo se već i na ovim stranicama, a Zrinko Ogresta jedan je od autora koji su najviše napredovali. Njegova prva dva filma, podnošljive „Krhotine“ i svojedobno grozno precijenjeni „Isprani“ savršeno su se uklapala u sivilo hrvatskog filma ’90-ih. No, nakon spektakularno prenapuhane, ali sasvim gledljive „Crvene prašine“ i zanimljivog art kolaža „Tu“, Ogresta, koji je, uzgred, upravo navršio 50-u, autor je u naponu snage. Ipak, malo se te snage vidi u „Iza stakla“, pogotovo u scenarističkom (Ogresta scenarij supotpisuje s Ladom Kaštelan) segmentu.
Pomalo iznenađujuće za Ogrestu, radi se o sasvim straight urbanoj suvremenoj drami, preciznije ljubavnom trokutu antipatičnog yuppie arhitekta (Leon Lučev) njegove tek nešto simpatičnije supruge (Đokić) i nit’ smrdi, niti miriše ljubavnice, kolegice iz ureda (Lorenci). Prvih pola sata filma podsjećaju na Schumacherov „Dan ludila“ s Michaelom Douglasom, s tim da su ovdje manje više svi likovi na rubu da kompletno podivljaju, no kako ovo ipak nije Hollywood, a Ogresta na žalost Schumacher, stvari vrlo brzo utonu u redovitu malograđansku, purgersku (bez obzira što je glavni lik Dalmatinac), nadrkanu dramu, s puno deranja, histeričnih ispada i ispraznih dijaloga. Tu je i Ogresta scenarist najviše iznevjerio Ogrestu režisera, jer njegovi likovi izgovaraju škrte i beživotne rečenice, a ono što ih muči ne znaju izraziti nikako nego (dosta čestim) pičkaranjem. Sasvim je OK, ako autor tako vidi današnju zagrebačku/hrvatsku višu srednju klasu, ali njegovi su likovi odreda sivi i nezanimljivi i teško generiraju ikakav interes ili empatiju za svoje probleme i sudbinu.
I tu, onda, kao ljuta trava na ljutu ranu, dolazi „nadahnuta“ gluma hrvatskih glumaca, dokrajčena šmiranjem i patetikom pobranom sa setova domaćih sapunica i sitcoma. Osim uvijek pouzdanih glumaca starije generacije (posebno je efektna Božidarka Frajt), kratke epizodice Borisa Svrtana i izvrsne, intenzivne Jadranke Đokić (za svoj lik bijesne prevarene supruge nagrađena u Puli Zlatnom arenom za glavnu ulogu), ostali su prilično blijedi. Npr. Leon Lučev i Daria Lorenci, koji su posljednjih godina itekako pokazali da mogu puno bolje, nisu svojim likovima udahnuli nikakvu životnost ili višedimenzionalnost. Dok je u Hollywoodu čest slučaj da jaki glumci uspiju „izvući“ neki tanak scenarij, pa se za neke kaže da su genijalni i dok deklamiraju telefonski imenik, kod nas može biti samo obrnuto, odnosno da u tretmanu nekih i Shakespeare ili Krleža djeluju kao telefonski imenik. A kad još tim „telefonistima“ Ogresta servira telefonski imenik od scenarija, dobijemo film razočaravajući čak i za domaće, ponovo filmski čemerne prilike… (ANTIPATIČNO 3,5/10)
Poslovni dnevnik, 2008.
Pingback: Eksperiment uspio, gledatelj preživio i uživao - Nemilosrdni gadovi