Nema gorega od pisanja in memoriama, pogotovo je to teško kad je riječ o komičarima, a Robin Williams kao da potvrđuje kliše o tužnom licu klauna, čovjeka koji je s lakoćom nasmijavao milijune, ali kako se čini nije uspio nasmijati samoga sebe. Moguće da se razlozi kriju i u posljednjih nekoliko ne baš plodnih filmskih godina, a sigurno mu raspoloženje nije popravilo niti otkazivanje serije „The Crazy Ones“ već nakon prve sezone. No, nije na nama da istražujemo kako i zašto je digao ruku na sebe, mi ćemo se radije sjećati i ponovno gledati Williamsove filmove, barem one dobre (jer bilo je i dosta loših). A u 64 godine skupila se doista impresivna filmografija omeđena s jedne strane Popajem u istoimenom filmu Roberta Altmana koji ga je eto priveo s televizije na film, a s druge američkim predsjednicima, Dwightom D. Eistenhowerom kojeg je prošle godine odigrao u filmu „Batler“ te oživjelom voštanom figurom Theodorea Roosevelta kojeg je treći put odigrao u trećem nastavku „Noći u muzeju“, filma kojeg u kinima očekujemo krajem godine.
Možda nije vrijeme ni mjesto, ali ne bi bilo pošteno ne reći da je bilo u perioda u kojima mi je Robin Williams, u svojoj dekadentnoj fazi koja je uslijedila nakon jako uspješne komedije „Mrs. Doubtfire“, znao ići na živce kreveljenjem i prenaglašenom pozom djeteta zarobljenog u tijelu muškarca, no nakon toga uslijedilo je nekoliko jako dobrih uloga poput onih u „Krletki“ i „Dobrom Willu Huntingu“ koje su mu povratile dignitet. U posljednjih desetak godina više nije uspijevao ponoviti uspjehe iz zlatnih osamdesetih i devedesetih, no kad se podvuče crta ostaje 20ak važnih filmova i uloga, između kojih smo odabrali deset u kojima smo najviše uživali.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
Pingback: Filmovi za pamćenje Robina Williamsa // MukMag.Com