Oscar za mir u svijetu
| U boljem svijetu / Haevnen, Danska, 2010.., drama, 113 minuta |
|---|
| Režija: Susanne Bier |
| Uloge: Mikael Persbrandt, Trine Dyrholm, Ulrich Thomsen, Markus Rygaard, William Johnk Nielsen |
Kroz afričku stepu vozi džip na kojemu je zgodan sredovječni plavokosi muškarac, fizički nalik Richardu Bransonu, a za njim trče slatka crna dječurlija i uglas ga veselo pozdravljaju. On odnekud vadi nogometnu loptu i u slow motionu je baca među njih… Ne, nije to opis nove reklame za Nike, već uvodna sekvenca ovogodišnjeg dobitnika Oscara u kategoriji stranog filma koja već na početku razotkriva svu kičastost strategije s kojom se redateljica Susanne Bier (inače, proistekla iz pokreta Dogma) uhvatila u koštac s motivom nasilja kao nečeg imanentnog ljudskom rodu, bez obzira na boju kože, kontinent i stupanj razvijenosti.
O čemu se radi?
„U boljem svijetu“ priča je koja se događa u okviru dviju disfunkcionalnih obitelji koje povezuje prijateljstvo dvojice dječaka, Eliasa koji je izložen neprestanom zlostavljanju u školi i došljaka Christiana. Eliasovi roditelji žive odvojeno, otac je liječnik u kampu u neimenovanoj afričkoj državi i tek povremeno dolazi doma, no i tada ne boravi u istoj kući kao Elias i njegova majka, koja mu ne može oprostiti nevjeru. Christian je, pak, novak u školi koji je s ocem doselio u Dansku nakon smrti majke, i teško iskustvo majčinog umiranja od raka, kao i moguće pogrešno tumačenje odnosa između majke i oca, ostavilo je teške tragove na dječakovoj psihi. U njemu se pojavljuje agresija kojom isprva pomaže Eliasu da se oslobodi školskog zlostavljača, no nakon toga Christianovo ponašanje postaje psihopatsko, a planovi jako opasni.
A o čemu se zapravo radi?
Riječ je onoj vrsti filma koji je inauguriao „Babel“ koji pripovjedanjem nekoliko paralelnih priča s različitih meridijana, ali s istim zajedničkim nazivnikom, pokušavaju postati globalne metafore globaliziranog društva. Iako ne toliko dramaturški razlomljen kao „Babel“, i ovaj film paralelizmom između događaja koji rađaju nasiljem u mirnom i civiliziranom ambijentu Danske i krvavih obračuna među afričkim plemenima (ovdje imamo posla s tipom koji se kladi nosi li neka trudnica muško ili žensko dijete, a zatim to provjerava parajući im utrobe mačetom), pokušava stvoriti neku višu, važniju i globalniju misao.
Vrijeme je za moralnu poantu
Moralna vertikala ovog filma je Anton, onaj isti plavokosi doktor iz džipa s početka teksta, miran, staložen i pravedan lik kojeg ništa ne može izbaciti iz takta. Pa čak niti seljačina koja ga ošamari pred djecom. Štoviše, Anton će u gandijevskom stilu, kako bi dječacima demonstrirao moć nenasilja, otići kod gada kako bi mirno i dostojanstveno popio još poneku šljagu. Začudo, dečki nisu skužili svu veličinu ovog poteza. Čini se kako je u Antonovom slučaju, zapravo riječ o zastrašujućoj taštini skrivenoj iza posvemašnje diskrecije, finoće i moralne izbalansiranosti. A kad vam je vertikala takva, teško je na njoj izgraditi velike ideje pa se „U boljem svijetu“ brzo raskrinkava kao jeftina melodrama (da baš ne kažem sapunica) loše zamaskirana u globalnu metaforu.
A zašto je onda dobio Oscara?
Za plemenitost. Baš kao i većina oskarevaca, i ovaj je bodove skupio na sličnu foru na koju manekenke dobivaju bodove kad izgovore ono čuveno „Zalažem se za mir u svijetu“. (GLOBALNO, A BEZVEZNO 4/10)
Net.hr, 2011.
Pingback: I Dancima se nekad omakne loš film - Nemilosrdni gadovi