“Igra prijestolja” s06e09: Najboljih sat vremena u povijesti vremena

• Tweet
• Pin It

Ako u jednom satu ima 3600 sekunda, a svaka sekunda ima 24 slike, jednostavnom operacijom množenja dolazimo do brojke od 86400 nezaboravnih koliko revolucionarnih slika kojima nas je počastio najbolji sat vremena u povijesti jebenog vremena, sat vremena koji činjenicu da je „Igra prijestolja“ televizijska serija pretvara u puki besadržajni truizam jer ovaj sat nadišao je i vrijeme i medij i format. Najbolji sat vremena u povijesti jebenog vremena nadišao je očekivanja jer ovakvoj impozantnoj spektakularnosti nikad nismo svjedočili eda bismo je mogli – nekmoli smjeli – očekivati, predviđanja jer „znao/la sam da će ovako završiti“ je rečenica koja nakon ovakvog sveopćeg i svenadmašajnog majstorluka ne može zvoniti doli šuplje i lažno, svoju vlastitu publiku jer ovu epizodu nismo gledali nego živjeli što izvantjelesno što nikad ovako karnalno, svoj vlastiti književni predložak jer ovo može samo vizualni medij, ali vizualni medij koji se usudio nadići i ponovno izmisliti samoga sebe da nam ovako velikodušno, iz sveg raspoloživog oružja, podastre svoju moć i pokori nas u poniznom, pače sužanjskom, ali besramno sladostrasnom, kaskadnoorgazmičkom, tantrički spiritualnom blaženstvu, ne pitajući nas uz cigaretu je li bilo dobro i nama jer ovaj obdareni, kočoperni, samouvjereni ljubavnik točno zna koliko je dobar i za to mu ne treba nikakva potvrda.

Imena tisuća ljudi zaslužnih za la petite mort televizije kakvom smo je nekad znali ne stanu na ovako malen prostor, ionako bremenit kilometarstvenim nadriautorskim rječosljedima – u čitavoj ovoj logoreji o nadilaženju, uhvatila me potreba da nadiđem hrvatski jezik kojemu se, eto, ispričavam – pa neka njihov avatar ovom zgodom bude Miguel Sapochnik, redatelj koji nas je lani zaveo epizodom „Hardhome“ za koju smo mislili da nas je dovela do vrhunca, ali sad znamo da je za njega to bila tek dobra, neopisivo dobra predigra. „Bitka kopiladi“ držala nas je „unutra“ sa svakom od 86400 sličica – čista desetka IMDB-jevog glasa naroda daje mi za pravo da govorim u prvom licu množine, a vama koji se ne slažete ne mogu pomoći: nitko ne može! – no vizualna bravuroznost iz koje isijava nezadrživo rasno autorstvo ni u jednoj od tih 86400 sličica nije bila samoj sebi svrha, nego samo poluga, prekrasan moćni katapult s bombama od vatre i leda u službi prebacivanja radnje iz statusa quo u neistraženi, ali krvavo zarađen novi svijet. Bolji svijet, rekla bi Daenerys Targaryen, definirajući u flertastičnom prvoopćenju s Yarom Greyjoy lajtmotiv najboljeg sata vremena u povijesti jebenog vremena. Za kraljicu Daenerys bolji svijet znači uzeti što je njezino, milom ili krvlju i vatrom. Za kraljicu Yaru bolji svijet znači uzeti što je njezino, makar platila željeznu cijenu ukidanja tisućljetnog „stila života“ svojih podanika. Za kraljicu Sansu bolji svijet znači uzeti što je njezino, točka. Njezin pogled na (bolji) svijet nikad nije bio jasniji – i jednoznačniji.

Uzeti što je njihovo naizgled znači reafirmaciju njihovih prastarih vladarskih kuća, povratak na staro, no privid vara. Ova je epizoda izrijekom potvrdila ono čime se cijela ova sezona bavi: da krenu naprijed, kraljice se moraju osloboditi bremena svojih kuća i izaći iz sjene svojih očeva – te tako rasformirati patrijarhat ne samo u političkom, već i u doslovnom značenju vladavine očeva. Dany odbija biti Luda kraljica, ma koliko bila kćer svoga oca. Yara je – s pravom – ponosna na svoju veličanstvenu i tako prokleto neodoljivu grubost, no Balonovu okrutnost izbrisala je empatija koju je morala pronaći kako bi Vonja pretvorila u Theona, a Theona u korisnog saveznika. Sansa se odriče beskompromisnog čojstva Neda Starka jer se na svoje oči uvjerila u uzaludnost starkovskih ideala. Kraljice se odriču nasljeđa svojih očeva, a na osobito dirljiv način potporanj traže u svojoj braći koju su vjetrovi zime natjerali da, hm, nadiđu sebe i svoje predrasude. Previše je muškaraca izginulo u ratovima koji su, nažalost, bili samo uvertira za jedini rat vrijedan vođenja: rat za život. Lizistrate su došle na svoje, odbacivši oklope svog kulturalnog ženstva, prigrlivši svoju životnostvaralačku moć koja drži ključ opstanka ljudskog roda. Braća pomažu koliko mogu, blagoslovili ih bogovi stari i novi. Yari Theon daje legitimitet, Jon u Sansi oslobađa ratnicu strahovučicu, Tyrion Daenerys drži na strani anđela, ne dopuštajući joj da na Drogonovim krilima uzleti u pakao targaryenske patologije. Braća – jer, tko zna, možda je Tyrion više Daenerysin brat no što je Jon Sansin; #TowerOfJoy #Overhype – zapravo su metafora za zemlju i narode kojima sestre namjeravaju vladati, oni su njihov Blut und Boden, nulta točka prizemljenja jer kraljice bi bez njihove gravitacije lako mogle uzletjeti previsoko i suncem opržiti krila. No, reda mora biti, gazdarica je samo jedna: Tyrionovi hvalevrijedni diplomatski napori uzaludni su bez Daenerysinih zmajeva koji kraljičinoj vladavini osiguravaju sigurnost i neprijatelje drže na sigurnoj distanci, Theonova tiha potpora bezvrijedna je bez Yarine spremnosti da poduzme inicijativu i bude dovoljno odlučna za njih oboje, Jonovo uvjerenje da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka – you know nothing, Jon Snow – bilo bi jamstvo njihova zajedničkog usuda da Sansa njegovo hrabro (targaryenski vatreno?) srce ne nadograđuje svojim oslobođenim ledenokrvnim umom i novootkrivenim maloprstim smislom za strategiziranje uspona po ljestvama kaosa.

A kaos je prožeo sve.

U meereenskoj događajstvenosti koja bi bila savršen kraj bilo koje serije, a u najboljem satu vremena u povijesti jebenog vremena funkcionira tek kao toplo predjelo, Daenerys Targaryen vraća se u grad pod opsadom. Vruće srce traži krv i vatru, no Tyrion apelira na njezinu hladnu glavu. Savezništvo zmajice i lava svakom novom interakcijom potvrđuje svoju kompleksnost. Dvije zvijeri trebaju jedna drugu i prava je povlastica svjedočiti ubiranju plodova neočekivanog, gotovo apsurdnog zajedništva: bitka vatre kratka je ali spektakularna, na tlu, na moru i u zraku, a alkemijska svojstva ovog jedinstvenog televizijskog poduhvata najzornije su opredmećena kratkim, ali nevjerojatno slatkim kadrom u kojemu Drogon prema svojoj oslobođenoj braći upravlja pogled iz kojega plamte buktinje brutalno lako čitljivih emocija, kadrom koji po tko zna koji put poništava granice između života i tehnologije te s punim autoritetom ugrađuje samu bit riječi „anima“ u pojam „animacija“. Dracarys, i sve je gotovo, a prije negoli uspiješ izustiti riječ khalassar, Daario Naharis već se s hordom nadirućih Dotračana obračunao sa Sinovima harpije. Tyrionu je preostalo samo utanačiti uvjete predaje (mislim da je „Predajemo se!“ bio puni tekst krvlju potpisane deklaracije), ali ne prije no što se Sivi Crv našalio s robovlasnicima odsjekavši im glave na urnebesno duhovit način, dokazavši tako nezanemariv Tyrionov utjecaj u stvaranju timskog duha pod krovom harpijine piramide.

Epilog bitke vatre upravo je božanstven. Yara i Theon uplovili su u grad, a prije no što nastavim, dopustit ću si citiranje mudrih riječi koje je prije dva tjedna napabirčio jedan mudri rekapitulator:

„Yara polako ali sigurno reformira svog malog brata, a u ljepoti njezine nježne grubosti posebno me kosnula semantika njezinog podstreka. ‘Are you with me?’, upitala ga je, baš kao što je i Daenerys u prošloj epizodi pitala krvi svoje krvi. Hm… Sad možda stvarno fantaziram, ali Yara je to pitanje postavila taman prije no što se uputila ‘izjebati sise’ volantinske prostitutke, a Dany u knjigama rado koristi seksualne usluge svojih sluškinja pa… Ništa, samo kažem.“

Hvala, ne morate ustajati.

Tyrion je izvukao šuplju pobjedu iz verbalnog sparinga s Theonom, jer život je Theona porazio i ponizio više no što će Tyrion to ikad moći. Zato je međusobno ispipavanje terena – tko zna što se tu još ispipavalo nakon što smo kamere preselili na Sjever – dviju zasad još uvijek nesuđenih kraljica bilo za polizati prste (i, hihihi, tko zna što još sve nakon što smo kamere preselili na Sjever, hihihi, obećavam, prestat ću s ovim tinejdžerskim lezbizmima). „Je’n, dva, tri, što govoriš to si ti“, stoički je Yara bockanjem uzvraćala na Daenerysina podbadanja (tko zna što se tu još sve bockalo… obećanje ludom radovanje, živjeli tinejdžerski lezbizmi!) i realizirala novo savezništvo s kojim sad već šestogodišnja misija „kraljice prosjakinje“ napokon može krenuti u realizaciju. Westeroše, tko se nije skrio, opržen je bio! Are you with me?

Daenerys, Yara i Sansa amaterska su liga u odnosu na pravu kraljicu „Igre prijestolja“. Lyanna Mormont u svom drugom pojavljivanju nije izgovorila niti riječ, no opet je uspjela osvojiti cijelu epizodu – i to ovakvu jednu epizodu – jer prezir koji se ljeskao na njezinu lišcu bio je visceralna reakcija svih nas koji krvoločno navijamo za čim krvoločniju smrt Ramsaya Boltona (spojler: dobili smo je). Jon Snow, glupi idealist koji ni iz vlastite smrti nije u stanju naučiti lekciju, Ramsaya izaziva na dvoboj, vjerujući da će tako osramotiti vinterfelskog uzurpatora pred vojskom Sjevera koji ne samo da se ne sjeća, nego još i s kažiprstima u ušima viče „la la la la la“. Uzalud mu Sansa savjetuje da ne upada u Ramsayevu stupicu, uzalud mu speluje Rickonovu neumitnu sudbinu; „Bitke su dobivane i s lošijim izgledima“, govori joj, potvrđujući vječnu Ygrittinu istinu. Sansa je Catelyn Jonovom Nedu i svoju obitelj, dužnost i čast obranit će na svoj način, tiho i u sjeni, ali s ledenom odlučnošću koja ne zna za uzmak.

„Nitko me ne može spasiti. Nitko ne može spasiti nikoga.“

Jon pak, jao si ga nama, grize Ramsayevu udicu prije no što je uopće bačena i u pokušaju da spasi polubrata kojemu spasa nikad nije bilo – toliko o mojim snatrenjima o lažnom Shaggydogu i velikoj zavjeri Umberovih – zaboravlja na sve bojne planove koje je noć ranije na jedvite jade rukama i nogama uspio objasniti sirotom Tormundu i daje se u galop koji je označio početak naj(ubacite pridjev po želji) bitke ikad viđene na televizijskim ekranima. Onaj kadar, ljudi, onaj kadar u kojemu Jon skida opasač i ceremonijalno diže mač samo da bi ga usisao nepregledni kaos konjaničke ujdurme; onaj tracking shot, ljudi, onaj beskonačno dugi tracking shot Jonova vitlanja mačem što uprazno što po tko zna čijim vojnicima; onaj konj, ljudi, onaj konj s jahačem bez glave; onaj široki plan, ljudi, onaj široki plan potkove u koju je Ramsayeva vojska stisnula Jonovu; ona koplja, ljudi, ona koplja koja izviruju iz štitova, sužavajući potkovu dok Wun-Wun i Tormund očajničkim batrganjem pokušavaju probiti kordon štitova…

Ono more leševa koje je progutalo Jona Snowa, ljudi. To je rat, to i ništa drugo. Kaos i smrt. Kakva čast, kakvi ideali, kakvo jebeno dobro i zlo: samo kaos i smrt.

Po tko zna koji put: ma koliko tisuća ‘judi, zviri i beštimji nam ova serija privela na informativni razgovor, ovo je uvijek i samo i isključivo pjesma leda i vatre. Pjesma Jona Snowa i Daenerys Targaryen. Daenerys Targaryen koju mase nose na svojim rukama uz uzvik „Mhysa! Mhysa!“ i Jona Snowa kojega gutaju mase leševa dok se u još jednom pokušaju uskrsavanja bori za dah. Daenerys Targaryen koja je, svim svojim patnjama usprkos, legitimna kći legitimnog kralja koja uzima što je njezino i Jona Snowa, kopileta kojemu ne pripada ništa i koji samome sebi uskraćuje povlastice što ih je sam zaradio. Daenerys Targaryen koja svoje bitke dobiva na krilima zmaja i Jona Snowa koji doslovno umire ratujući bez predumišljaja za opće dobro. Jedna pjesma s dva pjevanja koja bi se uskoro mogla napokon stopiti u jednu harmoniju, ali ne brzajmo, još ni Sansa nije došla da spasi dan.

A onda je Sansa došla da spasi dan, Sjever, ideju o boljem svijetu… Guzicu svog tupavog polubrata. Vitezovi Valea razbijaju potkovu, Tormund odgriza grkljan Smalljona Umbera – sjeme vam se zatrlo, đubradi veleizdajnička! – Ramsey, pseto kukavno (oprosti, Bongo, ponijelo me!) bježi podvijena repa, a uz Sansu Stark na vrhu planine, fotogenično da to nisu istine, aj ši, aj ša, konja jaše Gandalfinger subaša.

Jon Snow dobio je satisfakciju, jer preostala izdajnička đubrad Ramsaya Boltona doista je izgubila svaku želju da brani Winterfell, no cijenu velike, epske, naj(ubacite pridjev po želji) pobjede ikad viđene na televizijskim ekranima platio je Wun-Wun, posljednji div Sjevera, stropoštavši se na tlo s Ramsayevom strijelom u plemenitom oku. Hodor, rekao je Hodor. Snow, rekao je Wun-Wun. A rekli su sve. I ugradili se u bolji svijet.

Onaj divlji pogled, ljudi, onaj divlji pogled u oku Jona Snowa dok je lice Ramsaya Boltona pretvarao u sliku koju smo s krvoločnom žudnjom anticipirali svih ovih prekratkih sezona i predugih razmaka između njih. Onaj krajičak oka, ljudi, onaj krajičak oka kojim je ugledao Sansu i shvatio da ovo ubojstvo ne pripada njemu. Onaj osmijeh, ljudi, onaj osmijeh koji je zatitrao na Sansinu licu prije no što ga je Miguel Sapochnik obavio mrakom fade-outa i trijumfalnom odjavnom glazbom Ramina Djawadija.

Ova epizoda, ljudi. Ova serija.

Melisandri se napokon obistinila vizija ulaska u Winterfell. No u njoj nije vidjela Davosa s drvenim jelenom kuće Baratheon. Melisandre, prohujalim stoljećima unatoč, sada po prvi put zna da ne zna ništa. Baš kao ni njezin obećani princ koji ju je upitao kakav je to okrutni bog koji dopušta da se događaju ovakva sranja.

Jedini kojega imamo.

George R. R. Martin, mislila je u sebi. Miguel Sapochnik, rekao sam naglas. (86400/10)

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It