Geek koji je dobio Drugi svjetski rat

• Tweet
• Pin It

„Ponekad neki ljudi o kojima nitko ne misli ništa osobito naprave stvari koje nitko ne bi mogao niti zamisliti“ – ova je rečenica lajt motiv povijesnog trilera „Igra oponašanja“, odnosno biografije matematičara Alana Turinga o kojemu je, dok je bio klinac, većina mislila otprilike ono što mi danas mislimo o Sheldonu iz „Big Bang Theory“. Ako ne baš posve tako, sigurno nitko od njegovih kolega s koledža nije mogao niti zamisliti da će taj šonjo (tek će pola stoljeća kasnije ljude poput njega početi nazivati geekovima ili nerdovima) izumiti preteču kompjutera koji će pak značajno ubrzati završetak Drugog svjetskog rata. Priča o Turingu i dešifriranju Enigme nije nepoznata, uostalom o njoj je napisano više knjiga i snimljena dva filma (britanski televizijski film „Breaking the Code“ u kojemu je Turinga igrao Derek Jacobi i „Enigma“ pomalo bizarna rekonstrukcija ovog događaja, ali bez njezinog glavnog protagonista Turinga), no „Igra oponošanja“ prvi je mainstream film koji ima ambiciju ispripovjedati cijeli priču. I o Enigmi i o Turingu.

Enigma je stroj kojim su se služili njemački vezisti za šifriranje poruka i zahvaljujući golemom broju kombinacija (159 trilijuna) koje je potrebno isprobati u toku jednog dana, jer se stroj svake noći resetira, savezničkim je kriptografima njegovo dešifriranje dugo bilo nemoguća misija. U tajnom kampusu u Bletchley parku pojavljuje se 27-godišnji matematičar Alan Turing (Benedict Cumberbatch) koji samouvjerenim nastupom slama antipatiju koju prema njemu osjeća zapovjednik jedinice Denniston (Charles Dance) te dobiva priliku da se uhvati u koštac s Enigmom. Za razliku od ostalih iz njegove ekipe koji se moćnom njemačkom stroju pokušavaju suprotstaviti olovkom i papirom, Turing započinje graditi tzv. univerzalni stroj koji će biti još pametniji od Enigme, no problem je što mu njegova socijalna inteligencija, niža čak i od Sheldonove, ne donosi popularnost među kolegama, a kako niti stroj isprva ne daje rezultata tako se stalno nalazi pod pritiskom pretpostavljenih koji razmišljaju o obustavi njegovog skupog projekta. Važna karika u projektu postat će Joan Clarke (Keira Knightley) kao jedina članica ekipa i Turingova najbolja prijateljica, no ne i love interest budući da je ovaj homoseksualac.

Njegova seksualna orijentacija drugi je važan motiv filma koji se proteže od mladenačke ljubavi u koledžu sa starijim učenikom pa do poratne afere zbog koje će završiti na sudu i tretmanu kemijske kastracije. Iako je riječ o jezivoj priči koja nas podsjeća kako je donedavno homoseksualnost bila predmet kaznenog gonjenja i u civiliziranim zemljama, centralni je dio filma ipak posvećen razrješenju enigme Enigme. Naime, procjene govore kako je Turingovo otkriće skratilo rat za najmanje dvije godine i, naravno, značajno smanjilo broj ljudskih žrtava. No, da bi se u tome uspjelo vrijedilo je razbiti još jedan, ovaj put iznimno zeznut etički kod – na koji način selektivno koristiti dešifrirane poruke na način da Nijemci ne shvate kako je Enigma krekirana? Odnosno, kako odlučiti koga pustiti da pogine, a koga spasiti. Rješenje Turing ne pronalazi na području etike, već matematike.

Njegov stroj pokazat će se pak nevjerojatno moćnim i smatra ga se prototipom današnjeg kompjutera na kojemu vjerojatno upravo čitate ovaj tekst, a njegov rad začetkom kompjuterske znanosti i istraživanja umjetne inteligencije. Šifra koju, međutim, do kraja života Turing neće uspjeti razbiti jest komunikacija s ljudima koji ga okružuju što će ga skupa s rigidnim zakonskim tretmanom homoseksualaca stajati života.

„Igra oponašanja“ suočila se s prilično zeznutim dramaturškim problemom, usklađivanjem dviju priča nejednake društvene relevancije, one pobjedničke o dešifriranju Enigme i tragične osobne Turingove sudbine, no norveški redatelj Morten Tyldum (inače poznat po ekranizaciji romana Joa Nesboa „Lovci na glave“, prilično bizarnom i brutalnom krimiću koji je oborio sve rekorde gledanosti u domovini) prilično je vješto narativno odvozio dvije razine priče i tri paralelna vremenska odsječka te uspio složiti uzbudljiv film koji bez problema nalazi rezonancu u današnjem društvu u kojem se kreativni individualci podjednako teško probijaju kroz birokratske sheme kao i nekoć Turing. Ali ih barem više ne pokušavaju cijepiti protiv homoseksualizma.

Nemali dio šarma „Igre oponašanja“ zasluga je Benedicta Cumberbatcha kojeg je uloga Sherlocka formatirala kao idealan izbor za tipove ekscentričnih genijalaca poput Juliana Assangea ili ovaj put Alana Turinga, no pri tome ipak nije ušao u glumačku maniru, da ne kažemo oponašanje samog sebe. Najvredniji dio njegovog Alana Turinga je fini glumački tuning na čijoj jednoj strani je pomalo bahat i autističan gard prema suradnicima, a na drugoj osobna emocionalna krhkost i suptilnost. I da, to je onaj tip uloga koji garantira makar nominaciju za Oscara, a po svoj prilici to neće biti jedina nominacija kojom će se film okititi. Dobro ugođene uloge napravili su Keira Kneightley i Matthew Goode, no s vremena na vrijeme show im zna ukrasti sjajni Charles Dance kojeg je „Igra prijestolja“ vratila u igru. (BAZINGA 7/10)

Foto/video: The Weinstein Company

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It