Kad vidiš jednog „Hobita“, vidio si sve

• Tweet
• Pin It

Za one kojima se ne da čitati dugačke tekstove, odmah ćemo reći da je drugi Hobit značajno bolji od prvog. No, ta rečenica zapravo ne govori puno – to je isto kao da kažemo da je npr. Slaven puno bolji od Dragovoljca. U očima ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada, sve je to dakle isti drek – uz dužno poštovanje uvaženim sportskim kolektivima na koje se navedeni epitet naravno ne odnosi…

No, krenimo otpočetka. Ili barem od završetka prve trilogije Tolkienova „Gospodara prstena“, suludo uspješnog serijala koji je samo u kinima zaradio gotovo tri milijarde dolara (a koštao u totalu debelo ispod 300), ubrao ukupno 30 oskarovskih nominacija i osvojio 16 Oskara (finale „Povratak kralja“ potvrdilo je svih 11 nominacija!). U trenutku kad je primao svoja tri Oskara, za koscenarista, režisera i producenta najboljeg filma, Peter Jackson imao je 42 godine, a već je svima, pa vjerojatno i njemu samom bilo jasno da je (kao u onoj legendarnoj rečenici Sarah Silverman o Britney Spears) njegovo najbolje iza njega. Sjajan je to bio uspjeh za momka s Novog Zelenda kojem su prva tri filma bila tri trasherske horor schlock komedije, a četvrti jedan mali krasni niskobudžetni psiho-socijalni horor („Heavenly Creatures“ – film koji je proslavio Kate Winslet). No, naravno da za Jacksona sad više nije bilo povratka na njegove skromne, no budget početke, pa je snimio sasvim solidnog, ali preskupog „King Konga“, a nakon njega i ne baš solidne, nešto ozbiljnije „Ljupke kosti“.

Kad je vidio da tu nema nekog kruha, ni „umjetničkog“, ni komercijalnog („King Kong“ je zaradio, ali su „Kosti“ bogami završile u minusu), prebacio se iz producentskog u režiserski stolac planirane nove ekranizacije Tolkiena, zamjenivši na tom mjestu Guillerma Del Tora (možemo samo sanjati što bi sjajni Del Toro učinio sa svim tim parama – konačni budžet serijala neće biti ispod 600 milijuna U$D). Prva odluka koju je Jackson nakon toga donio bila je naravno, da se planirana dva filma pretvore u trilogiju. Uz onu nešto kasniju, da ta tri nova filma svaki traju skoro po tri sata, vjerojatno su među najglupljim odlukama u novijoj povjesti Hollywooda. Naravno da tako ne misle brojači love (među kojima je nesumnjivo i sam Jackson), jer već je jedinica maznula milijardu u kinima. No koliko bi tek uzela da nije bila tako, da oprostite jebeno ubitačno dosadna?

Gledao sam je lani na premijeri u IMAX-u i za vrijeme jedne posebno bolne scene u kojoj se nešto bez veze prepucavaju Bilbo i Gollum malo zakunjao. Da se razbudim, otišao sam tamo gdje i kralj ide pješke, obavio dva brzinska telefonska razgovora, kupio najveće kokice i vratio se u dvoranu, a ova dva kretena se i dalje natežu. Bože sačuvaj. Nisam neki fan prve trilogije, ali poštujem „firmu“, no razvučeni, suhi, nenadahnuti „Hobit: Neočekivano putovanje“ bio mi je jedno od bolnijih filmskih „putovanja“ prošle godine.

Na dvojku sam se pak trudio ići „otvorena srca“, bez ikakvih očekivanja, ali s nadom u ipak nešto bolje iskustvo nego prošli put. I zaista, ovoga puta stvari teku znatno lakše i dinamičnije, priča i zaplet konačno su „prodisali“, a omjer bezvezno-brbljanje spram spektakularne-akcije koji je u jedinici bio bar 70:30 u korist brbljanja, sad je obrnut. Značajno su bolji i raznovrsniji i pejzaži, kao i scenografija i dizajn setova, i sad je novi serijal po tom pitanju apsolutno ravnopravan s prvim.

U dvojci dakle Hobit Bilbo (Martin Freeman), čarobnjak Gandalf (Ian McKellen) i družina patuljaka predvođena Thorinom Štitonošom (Richard Armitage) nastavljaju svoje putovanje prema Ereboru ne bi li vratili Kraljevstvo koje je patuljcima prije mnogo godina preoteo ogromni zmaj Smaug (glas Benedicta Cumberbatcha). Za petama im je ogromna hrpa odvratnih Orkova predvođena groznim Azogom, koji strašno opasno izgledaju i vjerojatno jednako divno mirišu (za to pak iskustvo treba iskeširati kojih 60-ak kuna za 4D?), ali zapravo padaju kao muhe, pogotovo kad nalete na Legolasa (Orlando Bloom, povratnik iz prve trilogije) i njegove Elfove, odnosno njihove lukove i strijele te goleme čakije. Među Legolasovom ekipom je i zgodna Tauriel (Evangeline Lilly iz „Losta“), koja pak baci oko na Thorinovog nećaka Kilija (Aidan Turner). Avantura ih sve na koncu vodi u Jezergrad (odnosno Lake-town), u koji ih prošverca lađar Bard (Luke Evans), a koji je sasvim blizu konačnog cilja, Usamljene planine, odnosno samog Erebora.

S toliko radnje, akcije i obrata čini se kao da je dvojku radila neka sasvim druga ekipa od jedinice, a ne jedna te ista koja je čak štoviše sva tri filma snimila u komadu, pa su kasnije postprodukcije odvojene. Jedan od dva najveća Jacksonova problema je suzdržanost, odnosno nedostatak iste i ma koliko njene posljedice znaju udaviti, ipak ga je moguće razumjeti po tom pitanju. Naime, kad neka spektakularna sekvenca traži dvije godine bilo kompjuterskog bilo čisto fizičkog, „zidarskog“ posla nekoliko desetaka pa i stotina vrhunskih profića i košta kojih 20-30, ako ne i 50 milijuna dolara onda je nekako bed potrošit ju u pet minuta, pa zato kod Jacksona baš sve traje najmanje duplo nego što treba. Na primjer potencijalno vrlo efektna sekvenca u začaranoj šumi s đinovskim paucima nikako da završi, odnosno ima, za Jacksona tako tipičnih nekoliko „lažnih“ završetaka. Čak je i samo finale, obračun sa zmajem Smaugom u utrobi Usamljene planine, ma koliko spektakularno bilo, ipak dobrih deset minuta predugo. Jedini fakat s mjerom napravljen dio dosad viđenih pet i pol sati trilogije (a tko zna koliko je Jacksonu još materijala ostalo u montaži…) je onaj od kad se pojave Elfovi pa sve do dolaska u Jezergrad, a to je otprilike centralnih sat vremena „Smaugove pustoši“ koji se, priznajem i ja deklarirani hobito-skeptik gledaju u dahu i očiju i usta širom otvorenih. To je onaj pravi stari Jackson kojem gurneš stoticu-dvije milijuna zelembaća i pustiš ga s vojskom snimatelja, statista i IT geekova u novozelandsku pustopoljinu i da vidiš onda za koju godinu spektakla nad spektaklima.

Drugi kronični Jacksonov problem leži u likovima, točnije junacima. Naime da bi ovakav jedan fantasy epos s mali milijuna glavnih i sporednih likova funkcionirao kako spada, naprosto mora imati svoje heroje, suludo hrabre, pravedne i veće od života. I to bar njiih nekoliko. U prvoj su trilogiji to svakako bili Borimir (Sean Bean) i Aragorn (Viggo Mortensen) te donekle Legolas. Ovdje ih nakon dva filma još uvijek nema, bar ne takvog ranga – Bilbo, kao uostalom i Froddo u prvoj trilogiji, naprosto nije dovoljno atraktivan lik da bi se gledatelj za njega ozbiljnije vezao, a ruku na srce, ni Jackson mu ne daje baš puno prostora – što je vjerojatno dobra odluka. Nadalje, s Gandalfom se također dosta teško poistovjetiti, osim ako ste njegov kolega Merlin ili pak, štajaznam, Mandrak, Houdini, Blaine, Copperfield ili MG Taylor…, a Thorin, koji je u jedinici obećavao postati herojem A klase, ovdje je sad već dosta naporan i presvojeglav i premrzovoljan za jednog ozbiljnog karizmatika kakvog okolnosti zahtjevaju. I Legolasu je, čini se također pomalo presušila karizma, tako da izgleda sve ostaje na Bardu, koji ovdje nema veliku ulogu u događajima, ali se sluti da bi mogao imati znatno veću u finalu trilogije. A kolikogod ja htio da npr. Tauriel postane najjačom karikom priče, Tolkienov svijet je ipak jedna anakrona macho fantazija od koje Jackson po pitanju spolne ravnopravnosti nimalo ne odstupa – tu su ženski likovi samo ukras, eventualno spretan s lukom i strijelom i/ili mačetom kao Tauriel, ali ne i puno više od toga.

Dakle da ponovimo, za one koji prelijeću dugačke tekstove i čitaju samo zaključni pasus, drugi Hobit značajno je bolji od prvog. Ali ta rečenica zapravo ne govori puno – to je isto kao da kažemo da je npr. Bilbo puno karizmatičniji Hobit od Frodda. U očima ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada – vidiš jednog Hobita, vidio si sve…  (VIZUALNO SAVRŠENSTVO, SADRŽAJNA PUSTOŠ  6,5/10)

• Tweet
• Pin It