Tamagoči za odrasle

• Tweet
• Pin It

– Dobar dan.

– Dobar dan.

– Hvala što ste odvojili malo vremena za mene, imam jednu vrlo originalnu filmsku ideju koju bih vam želio predstaviti.

– Sjajno, slušam vas.

– Bliža budućnost, muškarac shrvan nakon što ga je ostavila žena, zaljubljuje su u novi operativni sustav svog kompjutera…

– Molim, u koga se zaljubljuje?

– U operativni sustav.

– Što je to uopće?

– Program koji je osnova svakog računala, kao npr. Windowsi, pretpostavljam da i vi radite na njima.

– Aha, hoćete reći da se čovjek zaljubljuje u Windowse? Govorimo li o biografiji Billa Gatesa?

– Ne, ne, krivo ste me shvatili, riječ je o sasvim novom operativnom sustavu, zapravo je riječ o onome što nazivamo umjetnom inteligencijom, no kako bi gledatelji lakše shvatili taj program će prezentirati ugodan, seksipilan ženski glas.

– Mladiću, vidim da provodite malo previše vremena za kompjuterom, dovoljno ste mi rekli…

– Čekajte, čekajte, nisam vam još rekao moju ideju tko bi mogao dati glas kompjuteru.

– Pa dobro, recite, tko?

– Scarlett Johansson! Ha, što sad kažete?

– A kako ste zamislili da gledatelj vidi Scarlett?

– Neće se vidjeti, čut će samo njezin glas.

– Hoćete reći da angažiramo najseksi glumicu u Hollywoodu samo da bi čuli njezin glas, a ne bi vidjeli njezine sise?

– Pa zar to nije originalna ideja?

– Jebeno originalna, a sad izađite iz mog ureda.

Otprilike takav nekakav razgovor mogao se voditi u Hollywoodu da autor ove jebeno originalne dosjetke nije Spike Jonze, lik na čije su sulude ideje čak i holivudski šefovi već pomalo navikli, uostalom što može biti blesavije od filma koji se odvija u glavi Johna Malkovicha (u Jonzejevu redateljsku debiju „Biti John Malkovich“)? Hm, pa kad bolje razmislim, mogao bi to biti film „Ona“. Da je lik gornjeg dijaloga doista potjerao Jonzeja iz ureda, danas bi tukao glavom u zid jer je dotični prije tjedan dana postao i ponosni vlasnik Oscara za najbolji originalni scenarij. Kao što rekosmo, Jonzejeva je ideja jebeno originalna, ali ipak ne tako originalna kao ona Akihire Yokoija i Akija Maite, autora čuvenog Tamagočija, digitalne igračke koju su krajem devedesetih hranili, stavljali na spavanje, tepali mu, mazili ga i pazili milijuni dijece, pa čak i plakali kad bi digitalno derište otišlo ispod duge. Od njegove inaguracije do danas prošlo je gotovo dva desetljeća, a digitalna revolucija otada je mnogo napredovala i stvorila preduvjete da digitalne veze ne zaokupljuju samo djecu već i njihove roditelje. Možda više uopće nije tako daleko dan kad ćemo imati priliku sadržaj svojeg mozga uploadati na neki server i tako si omogućiti nastavak vlastitog života u virtualnom obliku. Primjerice, program Synapse pokrenut u okrilju jedne agencije američkog Ministarstva obrane, ima za cilj razviti kompjuter koji će funkcionalno moći oponašati i nadomjestiti ljudski mozak, a poznati futurist i jedan od direktora u Googleu, Ray Kurzweil, zagovara uspostavljanje veza s entitetima kreiranima umjetnom inteligencijom smatrajući kako se približavamo trenutku poznatom kao singularitet kada će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku.

No, dok čekamo „Transcedence“ (premijera je za nešto više od mjesec dana) u kojemu Johnny Depp pokušava kreirati spomenuti singularitet, vraćamo se Jonzejevoj „Njoj“, futurističkoj ljubavnoj fantaziji u kojoj se odigrava upravo onako bizaran ljubavni zaplet kakav je gore opisan. Otkako su se kompjuteri pojavili kao filmski protagonisti, sve tamo od Alphe 60 u „Alphavilleu“, HAL-a u „2001: Odiseji u svemiru“, Skyneta u „Terminatoru“ pa do „Matrixa“ ili Crvene kraljice iz „Resident Evil“, za njih su uglavnom rezervirana mjesta negativaca, pogotovo za one koji pokušaju misliti, pa je tako i „Ona“ lako mogla skrenuti u smjeru horora, farse, egzistencijalističke drame ili distopijske satire, no iako ima elemenata od svega nabrojenog, Jonze je napravio film koji se prvenstveno bavi osjećajima, dakle ljubić.

Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) živi u L.A.-u (kojeg glumi Šangaj) nekoliko godina u budućnosti, možda 5 možda 25, bavi se pisanjem pisama za klijente i lako mu polazi za rukom izražavati tuđe emocije, no s vlastitima je mnogo teže: nedavno ga je napustila žena i sada živi samačkim životom, a noću se zabavlja cyber seksom. Život mu ležernijim čini moda koja preferira visoko strukirane hlače bez remena, kao i nezaobilazna slušalica u ušima putem koje lako komunicira sa svojim kompjuterom. Kad čuje reklamu za novi operativni sustav koji život čini još jednostavnijim, odmah ga kupuje te prilikom instalacije na ponudu da izabere želi li da mu se kompjuter obraća muškim ili ženskim glasom, gotovo nasumce odabire žensko. I uto progovara ugodni glas već spomenute Scarlett Johansson kompjuterskog aliasa Samantha. Ugodno iznenađenje je što Samantha nema ništa od one iritantnosti Darinke ili neke druge auto spikerice koja vas upozorava da vežete pojaseve, štoviše vrlo je uslužna, ugodna u komunikaciji, posjeduje čak i smisao za humor. A u stanju je u par sekundi srediti vam inbox s mailovima nakupljenima kroz deset godina. Nije čudno da se emotivno hipersenzibilni Theodore brzo veže uz Samanthu, zapravo naravno da je čudno, ali nije čudno nama koji smo gledali film, baš kao ni većini likova filma. Sve ono što mu ne uspijeva u stvarnom životu sa stvarnim ženama, a govorimo o Rooney Mara (bivša supruga), Amy Adams (frendica) i Oliviji Wilde (pokušaj spoja), to mu polazi za rukom sa Samanthom – između njih stvara se čvrsta emotivna i intelektualna povezanost, gotovo cijeli dan provode zajedno, a noću imaju strastven seksualni život.

I sad da malo skratimo, trebate vidjeti da biste povjerovali, no Jonzeova priča doista uvjerljivo funkcionira i začudo od ideje koja zvuči nevjerojatno papirnato uspio je snimiti punokrvni film o bliskoj budućnosti koja nam je već gotovo opipljiva, toplu, tužnu, nježnu, oporu i pomalo jezivu, sve u jednom. Kompjuterica Samantha ovdje konačno nije ultimativna negativka, već predstavlja mogućnost da se naučimo nositi s vlastitim osjećajima, pa makar to bilo i u virutalnoj vezi. A kad smo već kod toga, postavlja se i ono nezaobilazno filozofsko pitanje gdje završava stvarni a počinje virtualni svijet ili pak kada umjetna inteligencija stječe svijest o sebi i imamo li je tada još uvijek pravo nazivati umjetnom. Uf, pitanja je puno, a Jonze se baš i ne trudi oko odgovora. Ipak, u filmu koji opisuje konačnu pobjedu digitalnog nad analognim, utjehu predstavlja da umnogome počiva na još uvijek sasvim analognom glumcu – Joaquinu Phoenixu. Phoenix s lakoćom hvata i uklapa se u posve različite registre filmova i redatelja s kojima radi, no još nikad u karijeri nije igrao ovako ispod glasa te istovremeno bio tako efektan. Solidna je i Amy Adams u ulozi najbolje prijateljice, a atmosferi filma osim zanimljivih scenografskih i kostimografskih rješenja uvelike pridonosi i glazbena kulisa Arcade Fire.

Usprkos velikoj priči koja se stvorila oko glasa Scarlett Johansson i te piarovske velike dileme je li dotična mogla dobiti i nominaciju za Oscara, riječ je o čistom pretjerivanju – Scarlett je ovdje zapravo tek Tamagoči za odrasle, potrebna kako bi gledatelj lakše prihvatio ljubavnu i erotsku zaintrigiranost glavnog lika kompjuterom. Strategija je uspjela i siguran sam da je većina muških gledatelja poželjela da Bill Gates konačno odustane od svojih funkcionalnih, šarenih i štreberskih Windowsa i ubaci u njih Scarlett, Amy, Jennifer, Charlize ili makar Milu Kunis. No, na kraju, možda i promijenite mišljenje. (BOŽE, ČUVAJ DOBRE STARE DOSADNE WINDOWSE 9/10)

• Tweet
• Pin It