Ljubavni jadi starog kanibala
„Najveći Sotonin trik je u tome što je uvjerio ljude da ne postoji“, samozadovoljno poentira Keyser Soze u “Privedite osumnjičene”, no i to se ne čini previše kompliciranim u odnosu na najveći holivudski trik proteklog desetljeća: oni su nam, naime, strašnog patološkog ubojicu, kanibala Hannibala Lectera, učinili simpatičnim. I to u samo tridesetak minuta koliko je trajalo njegovo pojavljivanje u filmu “Kad jaganjci utihnu”, za što je Anthony Hopkins kasnije nagrađen Oscarom. Bilo je to prije deset godina i otada se Hannibal pretvorio u temeljni popkulturni fenomen devedesetih pa ne čudi što je nastavak “Jaganjaca” posve podređen njegovu liku. Čini se kako je fascinacija likom i djelom dr. Lectera toliko uzela maha da joj se nije mogao othrvati niti Ridley Scott pa njegov film nerijetko nije mnogo više od atraktivnog, no ipak tek banalnog freak showa.
Većina ljubitelja filma Jonathana Demmea ostat će razočarana “Hannibalom”, što pak nameće pitanje bi li Scottov nastavak bio zanimljiv sam za sebe, bez usporedbi s “Jaganjcima”. Odgovor je, bez zrnca sumnje, potvrdan, no porazno je što su najintrigantniji sastojci filma upravo oni koje su pisac romana Thomas Harris i režiser Ridley Scott bez većih preinaka prenijeli iz “Jaganjaca”, u prvom redu sam lik Hannibala Lectera, iako je i on mnogo zanimljivije i slojevitije portretiran kod Demmea nego kod Scotta. Jedan od razloga za to je što je u nastavku zvijer na slobodi, ni od koga sputana da izvodi svoje perverzne rituale. Lecter se nastanio u Firenci kao solidni građanin i voditelj sveučilišne biblioteke kojemu nakon deset godina uzoran građanski život postaje pomalo dosadan. Živne tek kad čuje vijest kako njegova najdraža agentica, zbog jedne nesretno završene akcije hapšenja, ima problema sa šefovima pa zaključuje kako je vraćena na njegov slučaj. Između Hannibala i Clarice (koju ovdje igra Julianne Moore) stoji Mason Verger, jedina preživjela Hannibalova žrtva, pedofil i bogataš kojega je Hannibal svojedobno sugestijom naveo na samosakaćenje (“Tada mi se to činilo kao dobra ideja”, komentira u jednom trenutku Verger), no sada živi još samo za osvetu Lecteru. On pomoću korumpiranog agenta FBI-a manipulira karijerom Sterlingove ne bi li Hannibala namamio u klopku, što mu i uspijeva, no tada između Hannibala i Clarice započinje najbizarnija romantična priča ikad ispričana. Zapravo, naznake njihove međusobne naklonosti bile su fino date već u “Kad jaganjci utihnu”, a ovdje su one podignute na pijedestal perverznog, no žanrovski vrlo čistog ljubića koji se povremeno nesvjesno pretvara u parodiju pa stoji dosjetka kritičara Rolling Stonea Petera Traversa kako bi se film zapravo trebao zvati “Kad je Hannibal sreo Sally”.
“Želi li Lecter nju ubiti, jebati ili pojesti?” – pita Verger u jednom trenutku svog batlera, na što ovaj odgovara: “Vjerojatno svo troje, no ne bih želio nagađati kojim redoslijedom”. Ideja je dosta odvratna, no kad već gledate film u kojem se ljubav tako skladno isprepliće s kanibalizmom, onda problematika tog redoslijeda uopće nije nebitna pa je šteta što se Ridley Scott njome ipak nije malo više pozabavio. Jer, dok smo u prvom filmu strepili nad mladom i ustreptalom Jodie Foster čak i kad ju je od Lectera dijelilo neprobojno staklo, deset godina kasnije likovi su se dosta promijenili. Sam Hannibal i dalje je lucidan i duhovit, no čak ni na slobodi ne doima se tako zastrašujućim kao dok je bio sapet kožama, lancima i maskom. S Julianne Moore je liku Clarice Starling ulila zrelost, hladnokrvnost i samouvjerenost što je dobro za Clarice, ali loše za film, jer je time naglo nestalo onog intenziteta koji je pratio svaki kontakt između nje i Lectera. Pravi horor, međutim, rijetko se nalazi izvan njihova odnosa. Harrisov roman nakrcan je bizarnim i odvratnim scenama, i više je nego očito kako je Ridley Scott uživao režirajući ih, što ga po prikazanoj mizantropiji donekle približava njegovom glavnom liku. Scene poput guljenja kože s lica i hranjenja pasa njome te prosipanja crijeva samo su odvratne, dok su one u kojima svjedočimo bacanju ljudi veprovima i pripremanju kulinarske poslastice od ljudskog mozga živog čovjeka ipak obogaćene humorom, i kao takve bliže su groteski nego hororu.
S obzirom na vrhunsku autorsku postavu “Hannibala”, čini se da je sam Harrisov roman ovaj put bio doista nepremostiva prepreka. Čak ni vrhunski američki scenaristi poput Davida Mameta („House of Games“, „Wag the Dog“) i Stevena Zailliana („Schindlerova lista“) nisu uspjeli nadograditi Hannibalov lik iz originalnog filma, pa su inovacije svedene na dječje dosjetke (“Goody, goody” i “Oakie dokie”) samog Anthonyja Hopkinsa, dok se angažman Julianne Moore pokazao nepotrebnim trošenjem sjajne glumice, jer ona u filmu stvarno nema što glumiti. Tek su Giancarlo Giannini kao talijanski policajac u lovu na Hannibala, te na špici nepotpisani Gary Oldman, neprepoznatljiv iza maske unakaženog Masona Vergera, uspjeli napraviti uloge koje iskaču iz prosjeka.
Ridley Scott i nakon “Hannibala” ostaje pak jednom od najvećih enigmi suvremenog filma. Ovaj beskrajno talentirani engleski redatelj snimio je neke od najboljih filmova u posljednja dva desetljeća, od “Aliena” preko “Blade Runnera” do “Thelme i Louise”, te nekoliko iznadprosječnih filmova, poput “Crne kiše” i “Gladijatora”, no prečesto mu se omaknu budalaštine poput verzije “Christophera Columba” s Gerardom Depardieom ili “G.I. Jane”. “Hannibal” je, na žalost, bliži ovim potonjim filmovima. Iako i u njemu Scott u suradnji sa svojim snimateljem Johnom Mathiesonom (“Gladijator”) demonstrira kako je i danas na vizualnom planu superioran konkurenciji (čak kad, kao što je ovdje slučaj, koketira s kičem), to ne može prikriti da “Hannibal” nije mnogo više od šundovskog B horora zapakiranog u raskošnu ambalažu.
Dok je Jonathan Demme u “Jaganjcima” inzistirao na intimizmu i komornoj atmosferi pretvarajući horor u intimnu dramu, Ridley Scott je ljubavnu priču oblikovao kao grandioznu horor operu u kojoj se doktor Lecter od privlačnog psihopatskog epizodista pretvorio u heroja suvremenog filmskog mita. Beskrajno inteligentan, krajnje beskrupulozan i brutalan, monstruozno ciničan i, svemu tome usprkos, neodoljivo šarmantan, Hannibal je u svega nekoliko godina iznikao u reprezentativnog junaka našeg doba, stoga je prava šteta što ga Hollywood ovaj put nije uspio smjestiti u barem donekle reprezentativan film. (GOODIE, GOODIE, NOT 6/10)
Globus, 2001.
