Još jedan palac dolje za braću Coen

• Tweet
• Pin It

Legenda koju je potpisnik ovih redova čuo iz usta njihovog starog producenta Bena Barenholtza kaže ovako: Kad su braća Coen došla na sastanak s predstavnicima 20th Century Foxa pitchirati „Millerovo raskršće“ Ethan je samo šutio, a Joel izgovorio jednu jedinu rečenicu – „To je gangsterski film iz 20-ih…ne, 30-ih!“. Na račun toga dobili su predujam od pola milijuna dolara za pisanje scenarija, s obećanjem za dodatnih pola ako se studiju svidi film.

Pitch za „Ave, Cezare!“, mogao bi zvučati ovako: „To je parodija na Hollywood 40-ih…ne, 50-ih!“. Ali tu staje svaka sličnost. Nažalost, braća Coen početkom devedesetih bili su mladi lavovi u naponu svojih kreativnih energija, željni proboja i uspjeha, a 25 godina kasnije polako, ali sigurno pretvaraju se u Woodya Allena, komercijalno isplativu, umjetnički kredibilnu legendu, s kojom svatko želi raditi, ali čiji novi film je pametnije propustiti kad se pojavi u multipleksu do vas.

Jer, ako ćemo biti iskreni, u ovom tisućljeću Coeni su snimili jedan dobar („Nema zemlje za starce“) i jedan solidan film („True Grit“), dva za koje nikome nije bilo jasno čemu služe i što žele reći („Inside Llewyn Davis“ i „Serious Man“) i tri prilične katastrofe („Burn After Reading“, „Ladykillers“ i „Intolerable Cruelty“). Da li uopće treba spominjati u najmanju ruku vrlo neinspirativne, ali sigurno dobro plaćene scenarije za „Gambit“, Angelinin „Unbroken“ i Spielbergov „Most špijuna“?

„Ave, Cezare!“ prati kaotičan život holivudskog fiksera (djelatnika filmskog studija koji pazi da skandali njihovih protežea ne završe u medijima) Eddie Mannixa (inače stvarnu osobu glumi uvijek pouzdano namrgođeni Josh Brolin), koji će u tri radna dana morati pronaći tko mu je sa snimanja oteo najveću mušku glumačku zvijezdu Bairda Whitlocka (George Clooney u svojoj četvrtoj ulozi ‘idiota’ za braću Coen, iako je nakon „Burn After Reading“ rekao da više neće), riješiti problem neplanirane trudnoće najveće mu ženske zvijezde DeeAnne Moran (uvijek maksimalno seksipilna Scarlett Johansson), naučiti mladog kauboja (odlični Alden Ehrenreich), ljubimca direktora studija, kako se glumi u drami, i odlučiti o ponudi za posao koju mu je uputila avionska korporacija Lockheed.

Koncept pojedinca u kaosu koji omogućava mnoštvo narativnih odvojaka, sporednih uloga i minijaturnih scena, već je puno puta viđen kod braće Coen, pogotovo u filmovima u kojima su na taj način pokušali stvoriti svoj karakteristični, blago nadrealni, stilizirani, apsurdističkim humorom nakrcani svijet. No dok je to u „Velikom Lebowskom“ ili „Barton Finku“ (još jedna kritika Hollywooda) savršeno funkcioniralo, „Ave, Cezare!“ bolno je neduhovit i dosadan.

Više je razloga za to. Za početak, i inače je često teško gledati dobre glumce kako portretiraju glupane, ali ovdje je to s Clooneyem dovedeno do apsurda. Dijalozi, iako puni referenci na to razdoblje, kao i žargona iz tog vremena, potpuno su nezanimljivi, a središnja „komična“ situacija“ s komunističkom ćelijom koja želi promijeniti Hollywood uvredljiva za svakog lijevo orijentiranog čovjeka, pogotovo u situaciji u kojoj je američka filmska industrija napokon dala počast Daltonu Trumbu i njegovim kolegama koji su u 50-ima završili na crnoj listi u „Trumbu“. Na činjenicu da se šef komunističke ćelije zove Marcuse, a pas mu je Engels, ne bi se nasmijao ni Tomislav Karamarko (dobro, za prvog jamačno nije nikad ni čuo).

Poveznice s „Trumbom“ tu nisu gotove, jer u filmu se pojavljuje i lik tračerskih novinarskih blizanki Thacker (glumi ih Tilda Swinton), koje su zapravo aluzija na Heddu Hopper, predvoditeljicu hajke na Trumba u javnosti. Zašto je bilo bitno da se ona pretvori u dvije osobe, nije jasno. Tu je i ruska podmornica koja će doploviti do obale Amerike (aluzija na „Ludu invaziju na Kaliforniju“, sad kad su frendovi sa Spielbergom?) za čijim kormilom sjedi, vjerovali ili ne – Dolph Lundgren!

Također, izgled cijelog filma kao da je diktiran filmovima koji su se tada radili (trešoidno bedasti spektakli), čijih nekoliko isječaka vidimo u scenama u kojima Mannix ide u montažu prekontrolirati da li snimanja idu po planu (inače ti isječci, u kojima Clooney glumi rimskog legionara u biblijskom spektaklu, Johanssonica je neka verzija Esther Williams, a Ehrenreich „pjevajućih cowboya“ poput Kirbya Granta, zapravo su najzanimljiviji dio filma). Tako da je iako je za kamerom bio genijalni Roger Deakins, kadriranje grozno, kao i svjetlo.

Vrhunci užasa pak za nižepotpisanog trenuci su kad glumci krenu pjevati (na sreću to se dogodi samo tri puta u filmu). Ni krasni cameo Frances McDormand ne može spasiti „Ave, Cezare!“ od ocjene (3/10).

Foto/video: Universal Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It