“Starci 2” ili kako je pala prva jedinica Nemilosrdnih gadova

• Tweet
• Pin It

Na početku da odmah izađemo iz ormara – DA, volim blesave, neukusne, infantilne komedije Adama Sandlera. U početku mi se činio krajnje nezanimljivim, još jednim u moru osrednjih komičara proizašlih iz neiscrpnog bunara Saturday Night Live-a (iz kojeg je naravno poteklo i hrpa genijalnih). No, ljubav je buknula nakon „Bijesa pod kontrolom“ iz 2003., i nije, eto prestala do danas. Imao je Sandler, koji u pravilu izbaci najmanje jedan film godišnje, otada i bezveznih filmova, ali našao se i koji dobar – primjerice „Klik – za savršen život“ ili pak antologijski „Zohan je zakon“.

No, nakon ambicioznih, ali u kinima propalih „Komičara“ Judda Apatowa iz 2009., stvari su krenule po zlu. Uf, malo je reći po zlu… Tri filma koja su uslijedila upropastila bi bilo koju karijeru, a kamoli onu nastalu na prdežu, podrigivanju, tupastim grimasama i lošoj glumi, glavnim oružjima sandlerovske podvrste tzv. toilet humora. „Starci“, „Moja lažna žena“ i „Jack i Jill“ dno su dna neinventivne, lijene post-apatowske komedije, o svakom bi se od njih mogli pisati eseji tipa „kako NE raditi komedije“, samo kad ne bi svi odreda bili prilično uspješni u kinima. Lani je Sandler izbacio „Tatinog sina“ koji je tu visoku letvu očaja čak i prebacio, ali na dobar način, pa je ušao u rijedak klub trasherskih klasika koji su toliko loši da su dobri – a ovaj je stvarno urnebesan, i još ima Vanilla Ice-a u castu. No, u kinima je, vidi vraga, propao.

„Starci“ kao najuspješniji od navedenih (270-ak milijuna U$D na 80 uloženih) sad su dobili i svoj nastavak, što je, bizarno, prva franšiza u prilično uspješnoj karijeri Adama Sandlera. „Jedinica“ je bila najcrnjim klišeima i prelošim, banalnim forama pretrpana ansambl-komedija o reunionu petorice frendova (uz Sandlera još i Chris Rock, Kevin James, David Spade i Rob Schneider) iz srednje škole koje su već lagano načele godine. Tu su bile i njihove obitelji, ali i hrpa popratnih likova iz mladosti. „Dvojka“ sad priču širi do iznemoglosti, pa se pojavljuje još hrpa raznoraznih, šatro urnebesnih tipova, među njima ni manje ni više nego Shaquille O’Neal, koji izgleda kao da je ispao iz „Policijske akademije“, a takav mu je otprilike i komičarski doseg. Sandler inače ima naviku šlepanja svojih beznadno netalentiranih frendova (između ostalih David Spade, Rob Schneider, a u novije doba i Nick Swardson, sva trojica naravno barem u jednom nastavku „Staraca“), otprilike kao oni top komadi koje sa sobom vuku gabore ne bi li ispale još veća fora. Lijepo je to i hvale vrijedno drugarstvo, ali brate više naporno, jer nema koga nije ugurao u nastavak „Staraca“.

Da vidimo o čemu se tu zapravo radi – Lenny (Sandler) se iz Hollywooda sa ženom (Hayek) i klincima vratio u rodni grad, gdje je život bezbrižan, a frendovi iz mladosti pri ruci. Film se inače događa u jednom danu, koji doduše traje kao vječnost, u kojem četvorka (Schneider se izgubio negdje na putu iz jedinice u dvojku, što je rijetka dobra vijest ovdje…) doživljava svakojake, u pravilu izrazito nesmiješne budalaštine i upadne u sukob s agresivnom studentarijom s lokalnog sveučilišta predvođenom Taylorom Lautnerom iz „Sumrak sage“ (da se, eto pokrije i ta ciljana demografija). Film je pisan i sniman „ambiciozno“ što znači da je koncentracija „fora“ iznimno visoka, otprilike 5-6 po minuti filma, ali efekt strahovito nizak, toliko da čovjeku često bude neugodno gledati taj vatromet loših gegova i neduhovitog, infantilnog prenemaganja. Kad se i dogodi neka iole dobra ili bolje poludobra fora, primjerice kad se Chris Rock bježeći pred studentima žali da se „više nitko ne boji crnaca, proklet bio, Obama…“, to onda prođe prilično neopaženo u ovako antipatičnom i kiselom okruženju.

Lako za Sandlera (ovdje inače i suscenarista i koproducenta) i njegove pajtose (iako je primjerice Chris Rock svojedobno bio solidan stand up komičar), ali kako se pobogu ugledni glumci (Buscemi, Hayek, Bello…), koji su se pojavljivali u ozbiljnim filmovima daju nagovoriti na ovakvu grozotu? Odgovor će vjerojatno biti pare – u krizi se ne gleda projektima u zube. U jedinici je bilo tužno gledati što rade Steveu Buscemiu, ovdje su prema njemu znatno blaži, jer je ulogu dežurnog idiota i žrtve bezbrojnih prankova preuzeo zastrašujuće netalentirani Nick Swardson.

Uglavnom, konačnu će riječ naravno reći publika, a ne tamo neki Nemilosrdni gadovi, koji se pak neće nimalo začuditi ako dvojka na box officeu nadmaši jedinicu. E, pa dobar tek! (GROZNO GROZNO GROZNO 1/10)

• Tweet
• Pin It