Houston, imamo kandidata za Oscara!

• Tweet
• Pin It

Kao što ga je film katastrofe lagano grickao ’70-ih, tako je u novom mileniju fantasy skoro pa pojeo SF. Ima i danas SF-ova, nije da nema, ali su često križani s drugim žanrovima, i utoliko sve udaljeniji od svoje izvorne mat(r)ice. E sad zašto je žanrovska čistoća bitna baš kod SF-a? Pa za početak zato jer je primjerice fantasy u svojoj suštini čista suprotnost SF-a. No, dobro, da ne cjepidlačimo previše i pomirimo se s post-post-modernističkim 2010-ima i dokidanjem bilo kakvih granica u filmu, pogotovo žanrovskih. Osim toga, svi hejtaju mudrosera…

Recimo to odmah – „Gravitacija“ je u najboljem smislu riječi, klasični, čisti, staromodni SF, koji se naravno koristi najmodernijim tehnološkim dostignućima (između ostalih naravno i 3D-om), ali je isto tako mogao biti snimljen i prije 30 godina, samo što bi onda, s ondašnjim stadijem razvoja CGI i inih dostignuća današnjoj publici možda bio i pomalo banalan. Naime, ono što je ovdje fascinantno i što čini „Gravitaciju“ jedinstvenim filmskim iskustvom nikako nisu klasični filmski instrumenti poput priče, zapleta, naracije, karakterizacije ili poruke. I u tome je „Gravitacija“ uvjetno rečeno srodna Cameronovom „Avataru“ (Cameron je btw. oduševljen „Gravitacijom“) – i tamo smo naime bili spremni progutati mnogo toga banalnog, katkad i sasvim bedastog, a sve u ime nevjerojatnog vizualnog putovanja na koje nas je autor poveo.

„Gravitacija“ dakle odmah otpočetka šalje pismo namjere, već u svojoj beskrajnoj prvoj sceni šetnje po svemiru koja je s jedne strane vizualno fascinantna, u 3D-u i spektakularna, a s druge „verbalno“ poprilično holivudski prizemna. Tu upoznajemo troje austronauta i, naravno Houston (koji samo čujemo kroz glas Eda Harrisa) u trenutku dok obavljaju neke radove na letjelici (odnosno slavnom Hubble teleskopu), ali izvana! Kako su to uspjeli tako, da oprostite, prejebeno zakopati, vjerojatno će se godinama predavati na tehničkim kolegijima filmskih akademija. Isto tako, kako su napisali tu šatro ležernu, usiljeno kulersku spiku između austronauta i Houstona, neće se predavati nigdje. Tu je već postavljen blueprint za ostatak filma – gotovo sve što ćemo vidjeti ostavit će nas bez daha, a gotovo sve što ćemo čuti – pravit ćemo se da nismo…

Uglavnom, zatim se Houston iznenada uzmeškolji i naredi im da promptno uskoče u letjelicu jer da je nedaleko eksplodirao ruski satelit čiji komadići upravo jure prema našim junacima i iznimno su opasni. Nastupi kaos, također naravno prikazan tako da gledatelj bleji u platno kao omađijan ne znajući što ga je snašlo. Kad se zbrka malo smiri skužimo da je knjiga spala na dva slova – treći astronaut je stradao, a ni Houston se više ne čuje (bez brige – Houston je živ i zdrav, samo su veze malo popucale). Ostali su dakle samo Clooney i Bullockica (priznajem zabavlja me to Bullockica), kao što smo manje-više skužili iz trailera – ona vrhunska štreberica, znanstvenica koja zna sve i svašta, ali nema „letačkog“ iskustva – dapače, ovo joj je prva misija, on ležerni, iskusni, pomalo brbljavi jebivjetar kojemu je ovo pak zadnja misija pred penziju. Nemaju više ni letjelice, a samim time ni bogzna kakve nade za preživljavanje, što nam je jasno i eksplicitno naznačeno petnaestak minuta ranije uvodnim titlom.

Tu sad film pomalo prelazi u sferu komorne drame, ako se tako uopće može nazvati događanje smješteno u najveći mogući poznati eksterijer – svemir. Taj nešto mirniji dio filma redatelj i scenarist Alfonso Cuarón („I tvoju mamu također“, „Djeca čovječanstva“) i suscenarist mu Jonas Cuarón (inače njegov sin!) koriste da bi nas upoznali s likovima, ali i diskretno ispod žita provukli neke metafizičko-filozofske cvebe, bez kojih je, kao što znamo, svaki ozbiljan SF ozbiljno deficitaran. Raščlanjivanjem istih bavit će se nesumnjivo „internet zajednica“ u mjesecima pred nama, a sudeći prema inicijalnim ekstatičnim reakcijama, možda i godinama. No, u „Gravitaciji“ se apsolutno može uživati i ne mareći za konotacije i skrivena značenja.

Spomenuta drama vrlo brzo ponovo prerasta u triler i nakon toga Cuarón više ne spušta nogu s gasa sve do kraja filma, a tajne poruke i filozofski podtekst tko je jamio jamio. Tko nije, pohvatat će ih u narednim gledanjima, što također govori puno o filmu – kad vam se zadnji put dogodilo da u trenutku kretanja odjavne špice pomislite da bi ovo mogli odmah ponovo pogledati? Također, iako nisam neki fan 3D-a (odnosno bio bi kad „čarolija“ ne bi prestala već nakon prvih kadrova, osim naravno u crtićima, gdje zna potrajati znatno duže) i nisam mislio da ću ikada ovo napisati ili izgovoriti – apsolutno preporučam gledanje „Gravitacije“ u 3D-u, a po mogućnosti (geografskoj i finacijskoj) i u IMAX-u. Dapače, mislim da bi mi film da sam ga kojim slučajem premijerno pogledao na DVD-u ili Blu-rayu, bez obzira na veličinu ekrana, bio bar dvije ocjene slabiji. Također, treba spomenuti i primjereno dramatičan soundtrack, djelo dosad malo poznatog Britanca Stevena Pricea.

I na kraju – i ako niste fan SF-a, a spremni ste za nezaboravno filmsko iskustvo malo zažmiriti na jedno oko, odnosno uho, logiku ostaviti kod kuće i isključiti na sat i pol senzore za holivudski kič, onda je „Gravitacija“, koju se već neko vrijeme ozbiljno svrstava među glavne oskarovske kandidate (a i Bullockica bi izgleda mogla ugrabiti nominaciju), apsolutno film za vas. A i ako niste spremni na sve to, isto vam se piše. Dakle, „Gravitacija“ je čisti win-win…  (DAJEM IMANJE ZA BESTEŽINSKO STANJE  8,5/10)

• Tweet
• Pin It