„Zombiji i zmajevi“ su neloša nova serija
| Igra prijestolja / Game of Thrones: Beyond the Wall, SAD / Velika Britanija, fantasy, 7. sezona, 6. epizoda, 70 minuta |
|---|
| Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina |
| Redatelj: Alan Taylor |
| Uloge: Emilia Clarke, Kit Harington, Peter Dinklage, Sophie Turner, Maisie Williams, Aidan Gillen, Iain Glen, Rory McCann, Gwendoline Christie, Liam Cunningham, Kristofer Hivju, Joe Dempsie, Richard Dormer, Paul Kaye, Richard Rycroft, Joseph Mawle, Vladimir Furdik… |
Volio bih nekako otpisati ovu sezonu kao propali eksperiment, vratiti sve figure na ploču kako su bile postavljene na koncu veličanstvenih „Vjetrova zime“ i krenuti iznova u pravu, cjelovitu sedmu sezonu u kojoj će autori pronaći vremena za suočavanje s tektonskim poremećajima koje su Dany, Cersei i Sansa prouzročile na mapi Westerosa, vremena za disanje između spektakularnih vrhunaca, vremena za političke makinacije i karakterne motivacije, vremena za logično i smisleno pripovijedanje ove velike priče koju se ne može ispričati ovlaš u najvažnijim natuknicama, ali vremena nema, jer već smo na zmajevim krilima protutnjali do samog kraja ove krnje, okljaštrene sezone i plakanje nad prolivenim fermentiranim kozjim mlijekom neće nam donijeti mnogo koristi u ratovima koji dolaze.
Prvo, da bude svima jasno, da, ova me epizoda ispunjala strahom i stresom kao malo toga što nisam živio nego tek gledao, spektakularni vrhunci bili su doista spektakularni, jeza je bila stvarna, treperio sam u užasnutom trepetu nad sudbinama sedam sekretara SNOW-a, onaj kadar Viserionova propadanja kroz rupu u ledu dotakao je u meni nešto visceralno bolno i stvarno, da, ovo je svakako bila „velika“ epizoda. Problem je samo što to nije bila velika epizoda „Igre prijestolja“, već „Zombija i zmajeva“ ili neke takve, božemiprosti, serije. A serije su ipak sve ostalo.
Sam centralni događaj ove epizode, lov na zombija, produkt je jednog krajnje idiotskog plana, najnovijeg s pokretne vrpce idiotskih planova Tyriona Lannistera, i bez obzira na tenzije, atmosferu i sveopći spektaktluk, niti u jednom trenutku ne mogu se othrvati pomisli da se naši junaci nikad nisu smjeli naći u ovakvoj pogibli ili da su barem morali biti bolje opremljeni i organizirani ako su već odlučili staviti živote na kocku da bi nekakvoj Cersei, zapravo nebitnoj „kraljici“ bez prave moći, legitimiteta i podrške, za kojom nitko ne bi pustio suzu da je sutra vrag odnese, dokazali da zombiji, eto, postoje. Kraljici koju na životu drže još samo beznadno idiotski Tyrionovi planovi.
(Kad se sjetim samo onog trenutka kad je Dany Tyrionu okačila značku, kad mu je rekla „Tyrione Lannisteru, imenujem te kraljičinom rukom“, kad je ovaj prvi put u životu savio koljeno jer je to htio, a ne morao, #onokad je još posjedovao zrno inteligencije i trun srčanosti…)
No, vratimo se epizodi. Kamera putuje Aegonovim stolom prema Sjeveru gdje u ognju gori vatra. Ukratko, bit će belaja iza Zida, ali zmajevi će spasiti stvar.
Islandski marš, vijavica, vjetar vije, čovjeka ni strahovuka nije (GDJE JE, DOVRAGA, GHOST???), ali Sedmorica hrabro koračaju. Zašto pješke? Da se bolje upoznaju, ipak je ovo team building, uostalom, prestanite postavljati pitanja jer nećete se dobro provesti. Njihovi razgovori kratki su, odsječni i funkcionalni jer služe da povežu nepovezane konce i/ili radnju preusmjere na nove kolosijeke, no sretan sam kao malo dijete jer zombiji i zmajevi su dodatna vrijednost „Igre prijestolja“, ali ovi razgovori, ovi likovi, ova povijest, ova alkemija ethosa, mythosa, pathosa i logosa, e to je njezina slasna srčika, to je dragocjenost koju kao da sa svakom žurnom epizodom ove žurne sezone žurno gubimo.
Tormund je toliko zabavan, šarmantan, oštrouman, vrckav, simpatičan, neodoljiv, pronicljiv, nezamjenjiv u ovim reklamama za islandski turizam da sam uvjeren kako neće preživjeti ovu epizodu pa tim više cijenim, štujem i u srce zapisujem svaki dah koji udahne, svaki pokret koji pokrene, svaku sponu koju raskine, svaki korak koji korakne.
Tormund, a tko bi drugi, mijenja tijek povijesti upozorenjem Jonu da je i Mance Rayder odbijao kleknuti i tako svoj narod zbog časti doveo u opasnost.
Tormund, a tko bi drugi, pred velikim strašnim Psom humanizira Lijepu Brijenu kao da zna da najviteškiji neviteški par Westerosa u finalu očekuje ponovni susret u Kraljevu Grudobranu.
Tormund, a tko bi drugi, otkriva značenje života, svemira i svega: hodanje je dobro, ratovanje je bolje, jebanje je najbolje.
Jon za to vrijeme usred ledene pripizdine i u osvit posljednjeg i odlučnog ljudskog boja Jorahu vraća mač od valirijskog čelika jer… uostalom, prestanite postavljati pitanja jer Jon Snow ne zna ništa i ne može vam na njih odgovoriti. Ionako je zauzet razmjenjivanjem dojmova sa svojim kolegom po uskrsu. Ni Jona ni Berica ne krasi Tormundova visprenost pa smisao života traže u suprotstavljanju Smrti i sličnim nanoseksualnim ezoterijama. Bezveze. U svakom slučaju, Jorah odbija mač kojega Jon njemu nema pravo nuditi jer Lyanna Mormont je sada glava Medvjedova s kojom je ovo pitanje dosad mogao pretresti bezbroj puta, ali, eto, nije, jer… Razlozi?
Dok Jorah posvećuje Longclaw Jonu i njegovoj budućoj djeci, Dany i Tyrion razgovaraju o njezinoj nasljednoj liniji i nedostatku iste, što njoj opravdano ide na živce jer tko je on da politizira njena reproduktivna prava, ali sav ovaj baby talk koji se provlači čitavom epizodom nametljivo je sumnjiv pa, dok u finalu epizode Dany Jonu tumači da „Ja nikad neću imati djecu, shvaćaš li to?“, naprosto znamo da će tetki nećak bez nećkanja u finalu sezone napraviti bebu ili dvije.
Praznici nam stižu, praznici nam stižu, a s praznicima stiže i zombificirani Coca-Colin medo. Beric i Thoros oprže ga svojim plamtećim mačevima, Thoros završava pod njegovim šapama, a Pas se stiltao pa zombificiranom medi konačni udarac zadaje rehabilitirani medvjed Jorah, jer ironija je najbolja mirodija.
Metež privlači izvidnicu Bijelog šetača koji baš i nije neki mačevalac pa Jon dohvati topuzinu tešku, udari ga do dva, do tri puta i – ‘đeeenjeeeee! – sa šetačem padaju i njegovi mrtvi izviđači… Osim jednog, jer hrabre uz sreću prati i scenaristička benevolentnost.
No Jonu je sad svega dosta pa odlučuje upotrijebiti džoker „Zovi tetku“.
Gendry je prvi put na Sjeveru, prvi put je vidio snijeg, nema pojma ni gdje je ni što radi i samim time je najbolji izbor za trčanje prema Eastwatchu odakle bi trebao odaslati poziv upomoć na Dragonstone jer… „Ti si ovdje najbrži“?!?!
Jer, zar još postavljate pitanja?!
Uto eto Titov naprijed.
Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
“Kud ćeš drzniče? Ja vladam
U toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u svjetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena,
Da čovjek ne sm’je preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih”
No, Tito je Tito, a Tito ide naprijed, i Tetka je Tetka, a Tetka ima novi kaput za Sjever.
„Pusti, pusti modu“, reći će Tyrion Lannister, ali šefica zna znanje, a znanje podrazumijeva da uvijek napraviš suprotno od onoga što ti preporuči Tyrion Lannister.
Da, Gendry je dotrčao. Da, gavran je doletio. Da, Dany je uzletjela. Da, Dany je sa zmajevima na Sjever sletjela. Da, sve se ovo dogodilo doslovno preko noći unatoč udaljenosti koja se mjeri tisućama milja – i, da, ova rasprava nije otvorena za pitanja. Dobrodošli u „Zombije i zmajeve“!
Thoros umire od zadobivenih rana, što znači da Beric živi svoj zadnji život, a Sandor Clegane čačka mečku umjesto da kačkajući čeka tetku. Ne, on jednostavno ne može kontrolirati svoj ADHD pa se nabacuje kamenčićima i sjebe cijelu stvar, no nemamo sad ni vremena ni volje za jebat Psu mater jer slika se usporava, glazba se usporava, sve se usporava i po tko zna koji put stiže spas u zadnji čas.
Prže se zombiji, prži se srce moje, ali hoće potka da zabije se motka. Dany, Drogon i preživjelih šest sekretara SNOW-a su tik do Noćnog kralja, ali on ne gađa njih, jer… jer!… nego, nego—
NEEEEEEEE!!!
Viserion pada.
Dany, njeno lice, nevjerica koja prerasta u bol.
Ja, moje lice, nevjerica koja prerasta u (ni izbliza tako prekrasnu i zasljepljujuće fotogeničnu) bol.
Viserion tone.
Najtužniji prizor cijele „Igre prijestolja“, a to je postignuće samo po sebi.
Drogon rikne neprebolnom bolju, no Jon se okreće tek kad rikne Rhaegal, jer, jer osjećaji, OSJEĆAJI!, preživjeli junaci penju se na Drogona, ali Jon… Što radi Jon? Komplicira, eto što radi. Družina uzlijeće, Jon propada kroz rupu u ledu, Jon se spašava, grabi svoj mač, bori se kao vuk, bori se kao zmaj, ali situacija je bezizlazna, ali i spas u zadnji čas ima svoj spas u zadnji čas pa goodness, gracious, great balls of fire, niotkuda stiže Benjen i klonulog Jona smješta na svog konja…
- Pođi sa mnom!
- Nije sad vrijeme!
Nije sad vrijeme za što?!
MOLIM???
Umjesto da polumrtvog nećaka doprati u slobodu, Benjen ostane da pogine, jer… Jer „Zombiji i zmajevi“ su takva serija, ne znam što da vam kažem.
Ali zato onaj brod, ljudi. Jon i Daenerys… Ne, Jon i Dany… Ne, Jon i njegova KRALJICA!
- Nadam se da ću biti vrijedna toga.
Svi osjećaji.
No, Jon se sad mora odmarati. Kako se rade bebe, od šećera i snova? Ne znam, ali vidjet ćemo u finalu, moramo vidjeti u finalu.
Eh, da, bilo je tu i nešto s Aryom i Sansom. Neću. Ne da mi se. Bygones.
Dotjerasmo tako do finala ove, recimo to blago, drukčije sezone „Igre prijestolja“. Pesimizam? Ni najmanje! Logiku na stranu, figure na ploči posložene su za upravo senzacionalnu završnicu i ako je do nje trebalo doći ovako, recimo to blago, čudnim scenarističkim prečacima, prestat ću postavljati pitanja i prepustiti se odgovorima koje dobivam, a ne onima koje zahtijevam. Dotad, nisu ni ti „Zombiji i zmajevi“ tako loša serija! (8/10)
Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
