Veličina je važna, ali ima nešto i u tehnici

• Tweet
• Pin It

Već godinama TriStar studio mašta o reanimaciji glasovitog japanskog čudovišta zvanog Gojira, odnosno Godzilla, no redateljski su stolac redom odbili Jan De Bont, James Cameron i Tim Burton, a kad je Steven Spielberg čuo da je Roland Emmerich prihvatio ponudu, pokušao ga je odgovoriti i objasniti besmislenost takvog koncepta. Emmerich mu je sa smiješkom na usnama odgovorio: “Ne znam, veliki gušter jede Veliku Jabuku. Meni se ideja sviđa”. Ma koliko glupast bio, Emmerichov odgovor točno odražava poetiku koju ovaj njemački režiser ugrađuje u svoje filmove, a “Godzilla” je tek najnoviji i najmegalomanskiji primjer. “Veličina je važna” tvrdi reklamni slogan filma, a s njim se očito slaže i autorski tandem Roland Emmerich i Dean Devlin. Ako je to i točno, ono što Hollywood, baš kao i spomenuti dvojac, nikako ne mogu shvatiti jest da veličina nije jedino što je važno. Neki kažu da je važna i tehnika, a primijenjeno na film ima smisla govoriti o priči, scenariju, ideji, motivima, likovima, stilu i mnogim drugim stvarima koje se mogu naći u filmovima koji drže do sebe. U “Godzilli” od toga nema ništa, jer važna je samo veličina.

Kao i sve prave techno-freakove 90-ih, Emmericha i Devlina beskrajno iritiraju staromodni filmovi i specijalni efekti poput onog golemog gumenog čudovišta kakvo je 1954. inaugurirao japanski Toho studio, pa su odlučili posegnuti za novim tehnologijama, novim kompjutorima i tko zna čime još novim kako bi nekim novim klincima pokazali novog, uvjerljivog i opasnog Godzillu. Na priču očito nisu potrošili puno vremena, jer se nisu dosjetili ničeg boljeg od spekulacije kako je Godzilla, nastao nakon francuskih atomskih pokusa u Polineziji, stigao čak do New Yorka kako bi u slavnu dvoranu njujorških Knicksa položio jaja. U naumu ga pokušavaju preduhitriti biolog, stručnjak za radijaciju i gliste Matthew Broderick, ambiciozna i beskrupulozna novinarka Maria Pitillo, misteriozni francuski tajni agent Jean Reno i televizijski kamerman Hank Azaria. Uz nešto malo interesa za likove, pa makar i za samo čudovište, uz trunku smisla za humor ili nešto više vizualne maštovitosti i ovako zamišljen Godzilla mogao je biti prihvatljiv film. Na primjer, u režijskim rukama već spominjanih Jamesa Camerona, Tima Burtona ili Stevena Spielberga. Ni u svojim ranijim filmovima poput “Univerzalnog vojnika”, “Zvjezdanih vrata” i “Dana nezavisnosti” Emmerich nije pokazivao mnogo više od tehničke potkovanosti. U “Godzilli” se razotkriva kao pedantni, ali mašte potpuno lišeni štreber koji nema nikakvog odnosa prema naučenom gradivu. Svaki kadar ili lik iz “Godzille” već se mogao vidjeti u “Jurskom parku”, “Alienima” ili “King Kongu”. Priča ne postoji, likovi su ili bezlični ili glupi, zbivanja nemotivirana, Godzillini postupci nelogični, a sama njegova kreacija, koju potpisuje Patrick Tatopoulos, zanemarimo li velika odstupanja u odnosu na originalnu kreaturu, previše podsjeća na velociraptore iz “Jurskog parka”. Ostaje dakle samo ono što autore i zanima – specijalni efekti. Tu se Emmerichu ne može odreći izvjestan talent, no Godzillino savršenstvo u pitanje ipak dovodi činjenica da se pojavljuje samo u mraku i na kiši. Spielberg je svoje dinosaure u svoj njihovoj veličini ipak pokazao i na danjem svjetlu.

“Tko će sad reći da veličina nije važna?” zaurlao je James Cameron primajući jedanaesti Oscar za “Titanic”. Razlika između Camerona i Emmericha je u tome što se Cameron šalio, a Emmerich ozbiljno povjerovao da je tajna u veličini. (OVDJE JE SVE VELIKO OSIM FILMA 3/10)

Radio 101, 1998.

• Tweet
• Pin It