Gdje je sad Željka Markić kad je najviše trebamo?

• Tweet
• Pin It

„The Girl On The Train“ nam stiže s reputacijom ovogodišnje „Gone Girl“. Odlično, pogotovo s obzirom da ta u startu i nije nešto – meni je naime posljednji Fincherov film bio debelo precijenjena, u svemu pretjerana, senzacionalistička trash pizdarija, na momente doduše dosta napeta i atmosferična, ali još uvijek krajnje nategnuta. No bogme je daleko dobacila, i financijski (370 milja U$D prometa na 60-ak budžeta) i „umjetnički“ (oskarovska nominacija za Rosamund Pike i brojne druge nagrade i nominacije), a čini se da se tu sad ipak radi o jednom malo ozbiljnijem književno-filmskom trendu priča koje se bave drugom stranom braka i njegovim rastakanjem u 21. stoljeću. Zaista mi nije jasno što čekaju Željka Markić i njene kohorte i zašto svoje šatoraše umjesto pred bolnice ne parkiraju pred neki multipleks jer tamo se upravo vodi odlučna bitka za zabijanje posljednjeg kolca u srce svete institucije braka i obitelji.

Šalu i folklor na stranu, „Djevojka u vlaku“ zaista jest satkana od istog materijala kao i „Gone Girl“, što znači da dijeli njene rijetke vrline i na žalost puno brojnije mane. Također, oba su filma nastala prema superuspješnim književnim blockbusterima koje su napisale žene rođene ranih ’70-ih – „Gone Girl“ je djelo Amerikanke Gillian Flynn (r.1971.), a „The Girl On The Train“ Britanke Paule Hawkins (r.1972.). Inače, Hawkinsičina knjiga dosad je prodana u preko 11 milijuna primjeraka (!). Za potrebe filma, mjesto radnje je naravno promijenjeno iz Londona (odnosno njegove okolice) u New York, što mnogim fanovima knjige, pogotovo Britancima, nije baš najbolje leglo, ali nekakvu utjehu valjda mogu naći u tome da je zvijezda filma njihova zemljakinja Emily Blunt (kao što je uostalom i zvijezda Fincherovog filma Rosamund Pike, rođena u Londonu kao i Bluntica).

Prva asocijacija kad sam vidio trailer filma bio mi je divni, vanvremenski klasik Abbe „The Day Before You Came“, u kojem putovanje vlakom na posao također ima centralnu ulogu u tužnom životu junakinje. No heroina ovog filma ipak je u, da oprostite, debelo žešćem kurcu od Agnethe iz Abbe (iako je, ako koga zanima, i ta imala dosta čemera u svom privatnom životu). Rachel Watson (Emily Blunt) dakle svaki dan putuje na posao u New York i natrag, i putem promatra uvijek iste dvije kuće. Vrlo brzo saznajemo da je jedna od njih njen bivši dom u kojem njen bivši suprug (Justin Theroux) živi sa svojom drugom ženom (Rebecca Ferguson) i djetetom. Druga kuća se nalazi na par koraka i u njoj Rachel promatra tajanstvenu plavušu (Haley Bennett) za koju misli, ili bolje projicira da živi u ljubavnoj idili sa svojim čovjekom (Luke Evans). Uzgred, reći i napisati bilo što o ovakvom filmu koji otpočetka odmotava slojeve nudeći konstantno neke manje ili više iznenađujuće obrate i otkrića praktički je nemoguće bez spoilera…

Priču izlaže Rachel, ali kasnije imamo i drugih naratora, najviše Megan (tako se zove tajanstvena plavuša), ali otpočetka je jasno da je tu malo tko zdrave glave i da nikome nije za vjerovati. Najviše je naravno sjebana Rachel – ta cura ozbiljno loče, opsjeda svog bivšeg i općenito nije sasvim svoja. I tu već počinju problemi – naime iako inače solidna Emily Blunt i ovdje vrlo posvećeno uranja u svoju ulogu, scene u kojima je pijana ili ju obuzme bijes na rubu su tragikomične groteske, najmanje njenom zaslugom čini se. Jednog dana Rachel iz vlaka ugleda Megan kako se na svojoj terasi žnjara s nepoznatim frajerom i odmah joj padne mrak na oči. U magnovenju cuge i bijesa siđe s vlaka ali ubrzo padne u blackout, da bi se sutradan probudila bez kilobajta memorije, a mi pak saznajemo da je Megan nestala.

Rachel će naravno biti vrlo visoko na listi osumnjičenih, no nije jedina – policija istražuje i Meganinog muža, kao i njenog psihijatra (Edgar Ramirez). Česti flashbackovi i skokovita naracija konstantno nas navode na nekakve tragove, ali iskusno oko za većinu odmah skuži da su lažni. Dalje nećemo jer… naprosto nećemo. Zaplet je kao što rekoh, prenapucan obratima, atmosfera je također intrigantna – sve fine, uređene kuće u kojima žive dobro situirani bijelci, a ispod površine se nazire pasivno agresivni mrak suburbijske malograđanske idile i ozbiljne sociopatske tendencije (i to većine likova).

No, ipak je sve to nekako trasherski tanko i fejk. Je li problem u obratima pre-prenatrpanom predlošku ili pak u režiji Tatea Taylora („The Help“, „Get On Up“), koji ne žonglira baš najspretnije između psihološkog trilera, sociološkog horora i ljute melodrame, teško je reći, ali konačni dojam daleko je od impresivnog, bez obzira kako vam legao „šokantni“ rasplet. Film će nesumnjivo biti uspješan (komercijalno sasvim sigurno, za nagrade – iskreno sumnjam), em što je izdanak danas poprilično rijetkog žanra u viskobudžetnom Hollywoodu, em što je dosta pitak, a i treba mu priznati da ima neku privlačnost. Ali kakogod okreneš, trash je to, ljudi moji, ljuti trash…  (6/10)

Foto/video: Amblin Entertainment

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It