“Igra prijestolja” s06e01: besmislenija, furioznija i bolja nego ikad!

• Tweet
• Pin It

Pet je stadija u suočavanju s tugom i gubitkom, kažu psihijatri.

1: Poricanje

Možda zasad sve u vezi s Dorneom i kućom Martell izgleda glupo i besmisleno, ali i u knjigama se trebalo dobrano oboružati strpljenjem dok nam GRRM nije podastro briljantni Doranov masterplan. Benioff i Weiss nas samo vuku za nos, sve će sjesti na svoje mjesto. Možda se i Arianne Martell pojavi, samo je skrivaju da efekt iznenađenja bude veći.

2: Gnjev

Jebo vam strahovuk mater, Benioff i Weiss, što radite s jebenim Dorneom?! Martellovi su MOJA kuća, Dorne je MOJE kraljevstvo, tko vam je dao pravo da mudru i miroljubivu Ellariju Sand pretvorite u krvoločnu harpiju, zašto ste moćne Pustinjske zmije učinili hiperseksualiziranim hipointeligentnim karikaturama neodgojenih tinejdžerica, kako možete dopustiti da Dorana Martella svi vuku za nos, maknite mi ovog manekena Trystanea s očiju i dovedite mi neustrašivu Arianne ASAP, posrali ste se po uspomeni na jedinog mi Oberyna i ovo vam NIKAD neću oprostiti!

3: Cjenkanje

Obožavam „Igru prijestolja“ i, ma koliko se ljutio, s njom sam do kraja and beyond. Pristat ću na televizijsko kljaštrenje Dornea, a zauzvrat me nagradite logičnim i promišljenim razrješenjem ove nemile situacije. Ako se još malo strpim, Doran Martell će objelodaniti svoj pakleni plan i Ellaria će se, zajedno sa Zmijicama, iz antagonistice prometnuti u saveznicu. Ja ću biti dobar i sve će biti dobro.

4: Depresija

Ellaria i Ljutice su otrovale Myrcellu, a Doran Martell je obični glupi kratkovidni papak. Ništa nema smisla. „Igra prijestolja“ nema smisla. Moj život nema smisla.

5: Prihvaćanje

Nakon devet mjeseci gestacije, mislim da sam nakon ove epizode napokon spreman prihvatiti kako stvari stoje. Dorne uistinu nema nikakvog smisla i najbolje je to preboljeti te nastaviti živjeti, jer ostanak u stadiju depresije znak je da je neprijatelj pobijedio. Televizijski Dorne nema nikakve veze s Martinovim Dorneom; Dorne je sada beštija u isključivom gazdinstvu Benioffa i Weissa – tretiraj ga kao takvoga i kreni dalje. Ellaria Sand je zarila nož u srce Dorana Martella, okej, Tyene „you-want-a-good-girl-but-you-need-a-bad-pussy-LOL“ Sand se jednim ubodićem riješila strašnog Area Hotaha, hahaha, okej, Obara Sand je proburazila tupavog Trystanea dok se Lady Nym preseravala s bičem, okej, bolje nije ni zaslužio, okej, idemo dalje.

Okej, idemo dalje.

Premijere „Igre prijestolja“ obično su najsporovoznije epizode u sezoni jer imaju obavezu uključiti nas natrag u radnju i pokazati nam reakcije na lanjske akcije, no nakon napetih i, ruku na srce, pizdunskih cliffhangera iz finala pete sezone, ova je paradigma zajedno sa Sansom i Theonom pala u duboki snijeg Winterfella. Ovo što smo sada gledali, ovo je bio „Game of Thrones: Faster(er) and Furioser(er)“, a pedeset minuta prošlo je u hipu. Četiri gledanja kasnije, samo još više cijenim ovaj frenetičan prolog i ne mogu dočekati što nas dalje čeka.

Jebo sad Jona Snowa; „Crvena žena“ donijela nam je Lizistratu, Hekubu, Antigonu, Medeju, Klitemnestru, Hipolitu, Kasandru i sve ine starogrčke ženske arhetipe – izuzev, hvala starim bogovima i novim, Ifigenije koju je onaj prokleti debil Stannis već žrtvovao lani – ali prekrasno osuvremenjene u feminističkom manifestu koji nam se obećavao još otkad se Arya prvi put suprotstavila Joffreyu, a Daenerys hladnokrvnim „Pravim zmajevima vatra ne može naškoditi“ popratila izlijevanje tekućeg zlata na glavu rođenog joj, ali svakog prijezira vrijednog brata Viserysa. Martellovi su poklani poput ovaca na Artemidinom oltaru, no ni ostali muškarci, s penisima ili bez, ne mogu se pohvaliti da su imali dobar dan. U „Crvenoj ženi“ Davos Seaworth jedini je autentični muški protagonist koji donosi odluke i poduzima stvari, a i to samo zato jer je gospođa iz naslova malo indisponirana. Sustigle je godine – stoljeća, zapravo – pokazat će se na kraju epizode.

Tyrion i Varys puki su promatrači nereda koji čeka gazdaricu i njezine zmajeve da ga počisti. (Uzgred, zmajevi mogu mijenjati spol po želji i potrebi pa ako mislite da su oni manifestacija nekog muškog principa, zaslužili ste svoj dracarys.)

Jorah i Daario užasno su zabavni u sitničavim rivalstvom prožetoj potrazi za kraljicom njihovih srca, ali, da se ne zavaravamo, riječ je tek o dvojici drčnih, ali potrošnih papučara bez kojih je Dany još davno dokazala da i može i hoće.

Boltonovi se mogu kurčiti koliko hoće, ali sa Sansinim bijegom (jao, koliko sam samo na nju ponosan, ali o tome kasnije!) njihova legalnost ostaje bez ikakvog privida legitimiteta.

Papa Sranjo trenutno misli da je glavna faca u gradu, no Margaery u niskom i Cersei u letećem startu čekaju pravi trenutak za slatku, slatku osvetu.

Khal Moro i krvi njegove krvi urnebesni su u svojoj seksističkoj djetinjastosti – sve što sada tražim od šeste sezone je da Khal Drogo za siromašne u svakoj epizodi slaže svoje nasumične top liste – ali namjerili su se na krivu khaleesi i, prije ili kasnije, postat će njezinim poslušnim kujicama ili hranom njezinih neuračunljivih bebica.

Kad smo kod poslušnih kujica, dobrodošao kući, Jaime Lannister! Premda me njegova devolucija boli gotovo dornskim intenzitetom i premda se svim srcem nadam da će se uspjeti istrgnuti iz Cerseina zagrljaja i vratiti se na put iskupljenja, moram priznati da ima neke dražesti u njegovu ponovljenom zaklinjanju na odanost svojoj ženi-sestri-kraljici. Ljubav je slijepa.

Arya također.

No, braavoški Titan koji se znakovito ukazao u kadru na samom kraju još jedne porcije sadizma kojom su je počastili Ljudi bez lica, vjesnik je rasta njezine snage i moći: ili sam barem ja tako odlučio. Snaga i moć žena „Igre prijestolja“, uči nas ova furiozna epizoda, dolaze iznutra, ali formiraju se izvana, učenjem o svijetu oko sebe i mudrošću koja dolazi s iskustvom. Jednom kad se otrgnu iz okova pokornosti koja im je strpljivo usađivana milenijima muške dominacije, odbace potrebu za iznalaženjem kompromisa i napokon oslobode svoju autentičnost, one su obnovljene, preporođene i osnažene. A kad se pak udruže… Recimo samo da nikako ne bih volio biti na strani njihovih neprijatelja. Gle samo Sansu i Brienne u možda najdirljivijem trenutku sviju šest sezona. Izmučena princezica i ogrubjela ratnica propupale su pred našim očima, navijestivši nam novo proljeće, makar još nismo dočekali ni onu Zimu o kojoj svi pričaju. Ne sumnjam da će im se život dotad još tisuću puta naceriti u lice – ne štedi ni nas pa zašto bi njih – ali neugasivi plamen solidarne lojalnosti koji se razbuktao u sceni prisege i mene je zavjetovao na bezrezervnu odanost i bespogovornu podčinjenost.

Me nem nesa. It is known.

Dorne? Ne znam o čemu pričate. (8.5/10)

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It