“Igra prijestolja” s06e10: Kakva sezona, kakvo finale, kakve katarze!

• Tweet
• Pin It

Rhaegar Targaryen plus Lyanna Stark jednako Jon Snow.

Još jednom, masnim slovima i s uskličnikom:

Rhaegar Targaryen plus Lyanna Stark jednako Jon Snow!

Katarza, duhovno pročišćenje, sjedinjavanje s čistom životnom energijom, to je taj osjećaj kad, 20 godina nakon što je George R. R. Martin samrtnoj Lyanni udahnuo besmrtni vapaj „Obećaj mi, Ned“ i nakon 20 godina očajničkog iščekivanja potvrde, napokon smijemo kriptiranu jednadžbu R+L=J verbalizirati kao potvrđenu činjenicu. Rhaegar Targaryen plus Lyanna Stark jednako Jon Snow. Ali, ne zadovoljava se ova zemljotresna epizoda jednom katarzom. Svi smo nakon približavanja kamere toj prokleto dobro odabranoj bebi – Nina Gold, dame i gospodo; puno je casting direktora, ali jedna je boginja castinga – očekivali prijelaz na krupni plan Jona Snowa, ALI POGLED JONA SNOWA U TOM KRUPNJAKU, LJUDI, katarza je sama za sebe. Ali, ne zadovoljava se ova vrhunaravna epizoda jednim pogledom, taman posla.

Pogled Lancela Lannistera kad ugleda baricu divlje vatre.

Pogled Margaery Tyrell kad psujući papa Sranji „proklete bogove“ po prvi put u cijeloj ovoj seriji, prvi put u cijelom svom životu skida masku s lica i ne igra igru.

Pogled papa Sranje kad skuži da je napravio sranje.

Pogled Cersei Lannister, lordovi i dame, onaj pogled na Razaranje, toliko moćno, temeljito i, da prostite, prekrasno, da mu treba nazdraviti čašom najboljeg dornskog crnog.

Pogled Samwella Tarlyja dok se pred njim otvara Citadelina biblioteka; pogled na sva znanja za koja imamo još jedva 13 epizoda da ih spoznamo.

Pogled Davosa Seawortha u kojemu više nema niti bijesa, jer je ostala samo bol.

Pogled Varysa hoćemo-li-mu-ikad-doznati-prezime kad Kraljici trnja obećava vatru i krv.

Pogled Tyriona Lannistera u trenutku kada Daenerys Targaryen značkom kraljičine ruke legitimira čitavo njegovo postojanje, nakon što ga je iz najvećeg cinika pretvorila u još većeg vjernika.

Pogled; ledeni, a sladostrasni pogled Arye Stark dok nam umorstvom Waldera Freya osigurava još jednu krvavu katarzu.

Pogled Sanse Stark usmjeren prema maloprstom vragu nakon Jonove krunidbe – pogled za koji ćemo morati pričekati još barem deset mjeseci da ga dešifriramo, jer SVEGA je u njemu bilo.

Pogled Lyanne Mormont, prezriv ali okupljajući, kada isisava testosteron iz lordova Sjevera i velike ponosne kukce pretvara u posramljene male čičk(ic)e. (Molim?!)

Pogled septe Unelle, pogled Frankenplanine, tko zna koji po redu pogled Cersei Lannister (treba mi Emmy za Lenu Headey, i treba mi odmah).

Pogled Jaimeja Lannistera prema Cersei, pogled Cersei prema Jaimeju.

Pogled koji upućujem duboko u vlastitu dušu u trenutku spoznaje da nakon ove epizode toliko poštujem Cersei Lannister da je više ne mogu zvati Kolindom.

Svi Qyburnovi pogledi.

Svi pogledi s nepreglednog brodovlja Zmajičine alijanse.

Pogled prema Westerosu, pogled prema sedmoj sezoni, pogled prema ratovima koji dolaze: pogled Daenerys Targaryen u zadnjem kadru ove transcendentalne epizode, pogled koji kaže:

• Ovo je „Igra prijestolja“. Sve ostalo su samo serije.

Od pogleda do pogleda, od katarze do katarze, od JEBOTE! do JEBOTE!, ova epizoda porodila nas je u novi svijet, u posve novi Westeros, u posve novo televizijsko doba. Život nam je novi ova epizoda dala (njojzi hvala).

Lako za Lenu Headey, znate li tko još nikad nije osvojio Emmyja? Ramin Djawadi. Nakon najbolje orkestriranih sedamdeset minuta u povijesti jebenih sedamdeset minuta, ova se tužna istina jednostavno mora pretvoriti u bezočnu laž. „Light of the Seven“ naslov je one desetominutne, nestvarno lijepe, nestvarno obuzimajuće sonate koja nas je uvela u dosad nedosegnuto televizijsko blaženstvo – potražite je na YouTubeu, transcendirajte, nema na čemu – dominirajući nestvarno sanjivom, ali brutalno opominjućom montažom malo-je-reći ritualnog odijevanja sudionika suđenja u Baelorovu hramu. Svi su dio predstave, glumci koji na sebe navlače uloge koje će igrati u ovom spektaklu, ne znajući da je predstava odavno otkazana. Svi su navukli oklope svojih rola, samo se Cersei Lannister razgolitila u oklop s kojim je rođena. Htjeli ste je skinuti do gola i poniziti je pred svijetom i gradom? Dobili ste što ste tražili, jer ovo androgino čudovište s praznom dušom u oklopu od crne noći: to je Cersei Lannister, gola i gorda. Igrači igraju svoju igru, ali Cersei je još od početka četvrte sezone izolirana na tribinama. Ona je sada iznad igre, orjunašica koja čeka pravi trenutak da na teren baci baklje. Margaery Tyrell, ostajem pri tome, najbritkiji je politički um Westerosa, ali politika je umijeće mogućeg, a Cersei je iznad politike, spremna na nemoguće, nepoznanica koja jednadžbu čini neuračunljivom. Nepredvidljivost je najubojitije oružje ludosti, a da se predvidi ovaj potez, „Igru prijestolja“ trebalo je gledati, a ne igrati, jer ova sezona postojano nas je, još od Branove prve vizije, od prvoga „Spalite ih sve!“, navodila na ovakav rasplet, a opet nas je uspjela iznenaditi sve, poetično i milozvučno nas zavlačeći kroz labirinte podzemlja Kraljeva Grudobrana, obasjane lučima Varysovih bivših ptičica – sjećate li se kad je, ispovijedajući onu meereensku harpiju noći, Varys ustvrdio da djeca nemaju krivnje? – koje je Qyburn preodgojio u apex predatore i pustio ih u lov.

Dok žmirimo izgubljeni u podzemlju, unutrašnjost hrama Miguel Sapochnik ispunjava nebeskom svjetlošću i kadrira tako da nas njegova monumentalnost baca na koljena. Prvi put vidimo stvarnu, impozantnu veličinu spomenika aspektima Sedmorice, ali ne vidimo ni lice Oca, ni Kovača, ni Ratnika, ni Djevice, ni Starice, ni strašnoga Stranca.

Vidimo samo lice Majke.

Ptičice su svojim krvožednim kljunovima razdrle velemeštra Pycellea, a samotni mali suri orao pripremao je stupicu za vrapčića Lancela. Lancel je u nju upao spremno, jer isprani umovi lišeni su bazične inteligencije. Fotogenična, prekrasna smrt sa zelenilom divlje vatre u očima koje su napokon progledale, možda po prvi, ali definitivno zadnji put.

Bum!

Vrhovni vrabac. Bum! Baelorov hram. Bum!

Zvono s hrama. Bum! Sedam blagoslova svima!

Loras Tyrell, uzgred budi rečeno, imao je loš, baš jako loš dan. Ošišali su mu kosu. Barbari.

Margaery, Kevan, Mace, Loras, Vrhovni Vrabac, svi njegovi vrapčići, stotine zauvijek bezimenih sadista zadojenih žudnjom za sramoćenjem jednog viteza i jedne kraljice majke, i tko god da je izginuo pod onim zvonom, sve je nestalo u prekrasnoj, prekrasnoj, prekrasnoj divljoj vatri srdžbe prezrene Medeje koja više nije ni žena ni majka. Samo Kraljica. Ne kraljeva žena, ne kraljica udova, ne regentica, nikad više kraljica majka. Kraljica. Cersei Lannister. Prva svog imena.

Nakon devet epizoda draškanja svim mogućim kraljicama koje će se obračunati s vesteroškim patrijarhatom, na tron je zasjela ona nemoguća, bez vlasti, podanika, saveznika, moći. Bez zadnjeg sina, jer od njega je odustala kad je ostala bez jedine kćeri. Proročanstvo je snažnije od nje – pa će ga ispuniti sama. Zlatne će im biti krune, zlatni će im biti pokrovi. Takva je sudbina – jer stvorila ju je sama. Bez ljubavi prema djeci koja je drži donekle prizemljenom, bez ičega što može izgubiti, a gladna, božanski gladna, Cersei je sila prirode, volatilna, neuračunljiva, nepredvidiva, luda ako hoćete, i nikad je nisam volio više. Strah me je bilo vlastite reakcije na Cersein prekrasan, prekrasan pogled na Razaranje. Osmijeh mi se razvukao od uha do uha; ruke u zraku. Gorjela je Margaery – jebe mi se za druge, volio sam Margaery – a Cersein ludi smiješak ispunjavao me potpunom zadovoljštinom. Morao sam stisnuti pauzu i nagraditi se cigaretom prije nastavka. Cersei u finalu prošle sezone i Cersei u finalu ove: ajme, koja priča. Ajme, koja kraljica.

A bila je to samo jedna od ne znam više ni nabrojati koliko katarzi. Moje prvo gledanje „Vjetrova zime“ u ponedjeljak ujutro protegnulo se na puna dva i pol sata, od 9:00 do 11:30. Prvi put pauzu sam morao stisnuti već na uvodnoj špici. Nakon pune tri sezone, animirani Winterfell ponovno je pod strahovučjim barjakom. Pauza. Ridaj!

Djawadijeva sonata, hram se puni ljudima, Sedmorica ih gledaju s nedodirljive visine; druga pauza, a još uvijek smo u prvim sekundama epizode. Kraj, pogled prema Westerosu, sedmoj sezoni, ratovima koji dolaze, dva i pol sata kasnije, dočekujem tup za išta oko sebe, dočekujem ga izvan sebe, izmožden i zelen poput divlje vatre, ali temeljito pročišćen, u šoku, u udivljenju.

Sve ostalo su samo serije.

Tommen, dobri dragi Tommen, kralj kojim vladaju svi drugi, zatočen je u svojim odajama s kraljevskim pogledom na Kraj. Ljuštura od njegove majke zabavljena je wineboardingom septe Bernardice, jer zbog toga se osjeća dobro. Pije jer se zbog toga osjeća dobro, ubila je svog muža jer zbog toga se osjećala dobro, jebe svog blizanca jer se zbog toga osjeća dobro, laže da ne jebe svog blizanca jer time štiti svoju djecu od licemjera i zbog toga se osjeća dobro, ubila je Vrhovnog Vrapca i sve njegove vrapčiće, sve njegove septone i septe, sve njegove prljave vojnike, jer se osjećala dobro dok ih gleda kako gore, dok zamišlja njihov šok i njihovu bol. Čak i ispovijedanje grijeha može biti dobar osjećaj u pravim okolnostima. Priznaj, Bernardice, osjećala si se dobro dok si tukla, izgladnjivala, terorizirala i ponižavala kraljicu majku; nisi to radila jer ti je bilo stalo do njezina okajavanja, baš kao što ni T-1000 nije proganjala Aryu jer joj je bilo stalo da od nje napravi Nikoga. Nitko nije Nitko. Radimo to što radimo jer se osjećamo dobro. Priznaj. Ako nećeš priznati Kraljici, priznat ćeš njezinom Grudobranu. Sram. Sram. Sram me bilo koliko sam se zbog ove scene osjećao dobro.

U kraljevskoj sobi kamera je fiksirana na prozor u Kraj. Tommen skida krunu, izlazi iz kadra, hoda prema prozoru, staje na prozor, skače. Čitavom sezonom isprepletala su se sjećanja na pilot epizodu, a sada, u finalu, dobivamo isplatu s dividendama. Jaime je gurnuo kroz prozor Brana, Cersei će pogurnuti Tommena.

King’s Landing, ha-ha-ha, podivljao je internet. Cersei nije podivljala. Cersei se pomirila. Spalite ga. Spalite ih sve. Cersei je iznad.

Jaime koji je jednoć spasio Grudobran od Kralja, daleko je da ga spasi od kraljice svog srca, kraljice bez srca. Jaime se ne osjeća dobro. Sestra mu je luda k’o puška, a saveznik, valjda jedini preostali, izdajnik je i kraljoubojica… baš kao i on sam. To nije nimalo dobar osjećaj. Lijepa natakarica nudi ga vinom, a ja vičem – nikome? Svom psu? Milijunima koji sa mnom upravo proživljavaju kaskadne katarze? – to je Arya, to je Arya, to mora biti Arya!!! (I bila je.) No Jaime nije na njezinom božićnom popisu za kupovinu pa je slobodan počastiti Bronna lijepim djevojkama i krasnim verbalnim rafalom odurnog starog Freya stjerati u kut, no usporedbe bole, jer pogađaju živac. Cersei je iznad, a Jaime se iz epizode u epizodu sunovraćuje na dno, no pitanje je hoće li na njemu zateći goli kamen ili odskočnu dasku.

Iz neprovidne tame Cerseina srca i loše osvijetljene odaje za blagovanje koja simbolizira poslovično gostoprimstvo kuće Frey, Miguel Sapochnik nas izvodi na danje svjetlo i guši nas ljepotom bajoslovnog Oldtowna. Ovih 70 minuta, to je idealna duljina trajanja epizode „Igre prijestolja“, razmišljam stubokom impresioniran oklijevajućim prijelazima sa scene na scenu, dugim tišinama, neometanim glazbenim međucima, širenjem ovog strašnog, ali prekrasnog svijeta. U Citadeli napokon, sa zahvalnošću, dobivamo trenutke smijeha i opuštanja dok gledamo Sama kako se bori s birokracijom koja je očito frustrirala tada i tamo kako frustrira sada i ovdje. Koji mlitavi Vogon, ha ha ha, upirem prstom u sirotoga ćatu, zamišljajući odjednom kako bi izgledao „Vodič kroz Svijet leda i vatre za autostopere“, a moj odlazak u geekovski raj zatefteren je širenjem kadra biblioteke u kojoj prepoznajem Harryja Pottera, X-Men, Čuvare galaksije, što sve ne, ali ostajem bez daha kad na onim, što li su to, lusteri?, lebdeće kugle?, orbovi?, globusi?, ne znam!!!, prepoznajem vizualne elemente s najavne špice. Razjapljenih usta pokušavam viknuti, kome?, Bongu? „milijunima“?, da se tu kriju sve tajne, odgovori na sva pitanja, značenja svih proročanstava, no ne mogu doći do daha. Zamišljam se u toj biblioteci i planiram put u Oldtown, na dobru sekundu nesposoban da odijelim stvarnost od fikcije, ono materijalno i ono kompjuterski generirano. Gilly i mali Sam ostali su na porti jer je ženama i djeci ulaz zabranjen. Zamišljam reakciju Lyanne Mormont na tu budalaštinu. Cijela ova sezona majstorski, maesterski?, analizira urušavanje okoštalih struktura u osvit novog doba i ne sumnjam da će Samwell Tarly revoluciju dovesti i u znanjem najbogatiji, ali tradicijskim bremenom najrigidniji dio Westerosa. Ukratko, ne mogu dočekati povratak u Oldtown.

U dugom, prekrasnom, prekrasnom, prekrasnom putujućem kadru, bijeli gavran iz Samova Oldtowna dolijeće u Jonov Winterfell i, ne, ja više ne mogu. Bijeli gavran znači samo jedno: Zima je stigla. Obećanje, šest i 8000 godina obećavano, sad je ispunjeno i, ne, ja više ne mogu; pauza za punjenje maramica, pauza za punjenje pluća, pauza za novu katarzu.

Davos pokušava biti bijesan, ali iz njega izlazi samo, čitavu jednu sezonu, od finala do finala taložena bol, i ja se opet slamam. Melisandre je izgnana na jug, Arya joj nije daleko, hoćemo li dogodine svjedočiti njihovu davno urečenom novom okupljanju?

Nema vremena za gledanje u vatru, već smo na zidinama sa Sansom i Jonom… iza kojih, kao opomena, stoji zid. Braća i sestre, pokazalo se, noseći su stup ove sezone. Nova generacija prepuštena je samima sebi u novome svijetu gdje ne postoje nikakva pravila: možemo li si međusobno vjerovati – i možemo li još uopće vjerovati? Jon još može, jer ne zna ništa, ali Sansa je nepoznanica, prije svega samoj sebi. Na licu Sophie Turner iscrtavaju se mreže proturječnih osjećaja; ona želi učiniti pravu stvar, ali oklijeva osloniti se na odanost drugih, pa makar se oni zvali Jon Snow. Čvrsta je, nikad čvršća, ali ipak pokrpana iz slomljenih dijelova, s napuklinama koje bole i ne zacjeljuju. No vrijeme vukova tek dolazi, a ova strahovučica više se ne boji pokazati očnjake. Dok pahulje nježno padaju, a violončelo Ramina Djawadija pogađa frekvenciju besmrtne duše, brat ljubi sestru u čelo:

• Jon, gavran je došao iz Citadele. Bijeli gavran. Zima je tu.
• Pa… Otac ju je uvijek obećavao, nije li?

Sve. Ostalo. Su. Samo. Serije.

Uvredu po uvredu, Olenna Tyrell iskupila je Dorne. Ovo nisu bile samo njezine uvrede, jer Benioff i Weiss u njezina su usta stavili uvrede svih nas koje je dornski fijasko dovodio do bolnih razina frustracije. Ovo je bila mala katarza samih autora serije. Zaslužili su je, o, kako su je zaslužili, a ovo simpatično i urnebesno – Diana Rigg, riječi nisu dovoljne – posipanje pepelom učvrstilo je naš zajednički pakt, ionako već osnažen i zapečaćen ovom čudesnom, ludo hrabrom i na svakoj razini zadovoljavajućom sezonom. Varys je Zmajici doveo Reach i Dorne. Vrijeme je za osvetu, pravdu, vatru i krv. Cersei, uživaj dok traje, zaslužila si. Nova, mlađa i ljepša kraljica došla je da uzme sve što ti je srcu drago. Proročanstva dolaze po svoje.

U ovosezonskom školskom zborniku „Igre prijestolja“, Daenerys Targaryen bih označio kao lik koji je najviše napredovao. Ni Dany ni Emilia Clarke nikad nisu bili bolji negoli u mirnom, ali opet, kaskadnim katarzama obloženom, razgovoru s Tyrionom, bratom od druge majke, ali, tko zna, možda istog oca. Daenerys je urasla u sebe ove sezone. S Daarijom Naharisom ostavila je iza sebe reputaciju Osvajačice, a s Tyrionom prigrlila poziv Vladarice. Iz sezone u sezonu autori se igraju s idejom o ludoj kraljici, kćeri svoga oca, ropkinji genetike vlastite obitelji, no Dany nam se uporno ruga u lice svojim dobrim instinktima, spremnošću da sasluša svaki savjet i istinskom voljom da svijet učini boljim. Sada ima Ruku kakvu zaslužuje i pred kojom ne mora glumiti moć. Dany s Tyrionom sjedi na stepenicama poput tinejdžerke na zidiću iza škole. Pogrbljena je, nimalo damski, i krhka, razoružavajuće ljudska, bez potrebe da svoju legitimaciju traži u beskonačnom nizanju svojih titula koje su samo riječi, a riječi su samo vjetar. Ona mu radije iznosi svoju dušu. Oprostila se s muškarcem koji je voli, a nije osjećala ništa, samo nestrpljenje da to privede kraju. Nikad je nisam volio kao u trenutku kad je izrekla tu rečenicu. Hladno, iz vrućeg srca. Daenerys je sada u misiji, odlučna kao nikad prije, i sve ostalo je samo balast. Vladarica. Kojoj Tyrion vjeruje, Tyrion, koji već odavno ne vjeruje ni u što. Tyrion Lannister, kraljičina Ruka, koji je osmislio revolucionaran plan za uvođenje demokracije u Zaljev robovlasnika – pardon, gledam u stari atlas – Zaljev zmajeva, dok njegova sekica Cersei u Kraljevu Grudobranu odvaja crkvu od države. Tyrionova i Cerseina priča zrcale se od početka serije, baš kao što Jonova priča prati Daenerys, a dogodine se sve združuju u istu pjesmu. Zaigrajmo igru čekanja.

FREYEVA PITA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

E, ako se sad nisam onesvijestio…

Kad je Arya – jer to MORA biti Arya! – Waldera Freya poslužila pitom, popucali su svi jarunski prozori jer tolikom sam silinom vrištao. Freyeve pite u „Plesu sa zmajevima“ označuju početak Velike zavjere Sjevera pod konspirativnim pozdravom „Sjever pamti“, a sada su tu, u Aryinim rukama, na Walderovom stolu za kojim je uživao u pogledu na umorstvo njezine majke i brata. „Moje ime je Arya Stark, želim da to znate. Zadnja stvar koju ćete ikad vidjeti je Stark koji vam se smiješi dok umirete“. Dok ja umirem, potresen tektonskim udarima svojih katarzi.

Samo budala može vjerovati Littlefingeru, reći će Sansa Stark i ne nasjeda njegovim opsjenama, no karte ne otkriva ni svojim sugovornicima ni nama koji nikako ne uspijevamo dešifrirati njezinu motivaciju. Sansa je postala velika igračica, čak je i Littlefingera prisilila da razotkrije svoju igru: da, on želi Željezni tron, i želi nju uza se. Podcijenio ju je; uvijek je podcjenjuje – Sansa nije impresionirana.

Benjene, super da si svratio, ajde sad, pusa, bok!, žuri nam se u… TOWER OF JOY!

Postelja od krvi, Lyanna, „Obećaj mi, Ned“.

Ned odlaže mač Arthura Daynea, drevni Dawn, na postelju od krvi. Na drški mača je sunce. Ispod drške se cijedi krv. Princ koji je obećan rodit će se ispod krvave zvijezde, vrišti svaki čitatelj kojemu je upućen ovaj mali, od života veći znak pažnje; vrištim i ja, ridam i stišćem pauzu jer ne želim propustiti ništa, jer ovo se čekalo, otkad?, oduvijek… Oduvijek.

• Ned, jesi li to ti, brate?

Braća i sestre.

Ova sezona.

Na postelji od krvi.

• Bila sam glupa, brate.

Sansa i Jon. Margaery i Loras. Cersei i Jaime. Tu, u dornskoj Kuli radosti, na postelji od krvi.

• Želim biti hrabra. Ne želim umrijeti.

Ova sezona. Žene „Igre prijestolja“. Na postelji od krvi.

• Ne treba mi voda, samo slušaj! Slušaj me, Ned!

Ramin Djawadi glazbenu temu „Tower of Joy“ uznosi u nebo, ne dopuštajući nam da čujemo sve, ali čujemo sve što je bitno. Čuvaj ga jer Robert će ga ubiti ako dozna da postoji.

• Obećaj mi, Ned.

Sve, sve, sve što gledamo ovih šest sezona, sve je posljedica ovog obećanja, na postelji od krvi. Ovaj trenutak, ovaj sveti, otajstveni trenutak… Sve ostalo su… Ma, znate već.

(Pauza. Od ovog teksta. Od uspomena. Od obećanja. Flashbackovi svih katarzi. Bum!)

Pretapanje pogleda bebe Snowa koji je Targaryen na pogled budućeg kralja Snowa koji želi biti Stark. Led i vatra su mu u očima, najbolji kadar Kita Haringtona, gluma na visini povijesnog, sudbonosnog trenutka.

Sjever zasjeda. Sansa sjedi kraj Jona kao onomad Catelyn kraj Robba.

Kraljice prošle i buduće, suđene i nesuđene. Dany, Cersei, Yara, Olenna, Margaery, Ellaria… Puno je kraljica u „Igri prijestolja“, no CARICA je samo jedna.

Važno je zvati se Lyanna.

Mala medvjedica ne javlja se za riječ, nego je uzima, i izgovara govor kojega ću dati majci da mi ga izveze u goblen, jer Lyanna Mormont, ljudi, ne, ja ne, ne, „Kuća Mormont pamti. Sjever pamti!“, mislim, ono, ma, bravo, BRAVO!, „Ne poznajemo nijednog kralja osim Kralja na Sjeveru čije je ime Stark. Ne zanima me što je kopile. U njemu teče krv Neda Starka. On je moj kralj, od ovog dana do njegovog zadnjeg dana!“, ne mogu više, ustajem i plješćem, zabijam zamišljeni mač u parket za Kralja na sjeveru, grcam, samom sebi sam smiješan, ovo više nisu katarze, ovo je sad već… ne znam, nisam vrijedan, ne mogu, ovo je veće od mene, ovo je SVE.

Sjever se sjetio. „Jon Snow je osvetio Crveno vjenčanje. On je Bijeli vuk. Kralj na Sjeveru!“, nadovezuje se Wyman Manderly koji je u knjigama posluživao Freyeve pite, a sad je, eto, tu, u krunidbenoj odaji Winterfella, kao još jedan neprocjenjiv dar čitateljima koji više ništa ne znaju, ali imaju se kome obratiti da im kaže. Benioff i Weiss, Miguel Sapochnik, Ramin Djawadi: JEBOTE!, vičem iza ove scene, vičem iza svake jebene scene ove Epizode koja nam je obećana.

S krunidbe na krunidbu, ali atmosfera je malčice, hm, drukčija. Cersei Lannister, umirem od smijeha, kruni se za Prvu svog imena. Savršeno. Kad igraš igru prijestolja, pobjeđuješ ili umireš, rekla je Nedu Starku i još uvijek živi da pobijedi. Petica za upornost, no… Što je tvoja pobjeda, kolika je tvoja moć, koje je to kraljevstvo kojim vladaš? Cersei Lannister, Prva svog imena, realno je gradonačelnica Kraljevog Grudobrana, jer to je moć i teritorij kojim raspolaže. Ali čuje se njezin rik, bijesan i božanski gladan, i izvan sebe sam od sreće što će se iz sive eminencije dogodine napokon prometnuti u crnu superzločinku. Ako je netko zaslužio, jebemu, ona je.

Dakako, dok ne dođe mlađa i ljepša i uzme sve što joj je srcu drago.

Theon i Yara. Zmaj na pramcu. Sivi Crv s Neokaljanima. Dothrakiji, Martellovi, Tyrellovi, zmajevi. Drogon krilima udara u more; i on pomaže stvaranju dobrih valova. Varys i Missandei iza, Tyrion i Daenerys ispred. Brodovi. Brodovi kojima se kraja ne vidi. Pogled prema Westerosu, pogled prema sedmoj sezoni, pogled prema ratovima koji dolaze. Pokušavam sabrati dojmove, zaključiti, privesti kraju, pokušavam bilo što da ostanem suvisao, ali ovo nije ta epizoda, ovo je Epizoda koja je obećana i ja samo grubo, poluinteligentno, atavistički, životinjski, urlam, nikome, psu, „milijunima“: „Jebote… Jebote!“.

• JEBOTE!

Kakva sezona, kakvo finale, kakve katarze.

Ne mogu… Ne mogu…

Jebote… Ne mogu više. (JEBOTE!/10)

Njegova je straža sad završila: Umjesto epiloga

Fascinantna sezona je iza nas. Realno, stoji uz bok prvoj. Subjektivno, nadmašuje je, nadmašuje ih sve svojom odvažnošću da se zaputi u nova prostranstva bez karte, silovitošću produkcije koja nam je darovala slike već trajno urezane u naš kolektivni WeirWoodWeb, važnim konverzacijama na temu smjene generacija, promjena, feminizma, intervencionizma, vjerskog i političkog fanatizma, boljeg svijeta. Ova sezona, više no ijedna druga, komunicirala je s čitateljima, izazivajući nas da joj vjerujemo, ma koliko se udaljavala od predloška i bez obzira na greške u koracima koje eventualno napravi putem. Hold the door!, rečenica je koju ste već izgovorili puno više puta no što ste spremni priznati, a pratit će vas uvijek i odjekivati kroz smjene novih generacija koje će je prigrliti u leksikon kao smo je i mi obujmili u svoj. Uskrs Jona Snowa, Daenerysin izlazak iz gorućeg hrama, Branove vizije, braavoške teatralije, bitka vatre, bitka leda, cijelo ovo nezaboravno finale za koje se usuđujem reći da je najbolja epizoda ičega ikad, i Lyanna Mormont, najbolje nešto u povijesti svega ikad – ova nam je sezona obećavala i ispunjavala kao po pokretnoj traci, a opet gotovo da ništa nije spojlala nama koji s grozničavim nestrpljenjem iščekujemo Martinove „Vjetrove zime“. Monumentalnom smo televizijskom dostignuću svjedočili i Muškarcu je bila povlastica svjedočiti tom stvaranju povijesti s vama. Vidimo se u ratovima koji dolaze!

Njegova je straža završila. Valar morghulis.

Naša tek započinje. Valar dohaeris!

Prosječna ocjena sezone: 8.5 + 8 + 9 + 10 + 10 + 8.5 + 9 + 9.5 + 10 + 10 : 10 = (9.25)

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It