Ako vam je promakla božićna čestitka koju je krajem prošle godine poslala sve luđa Miley Cyrus na kojoj je svoje bradavice pokrila najboljim željama za novu godinu, onda vjerojatno još niste čuli za film „Free the Nipple“ glumice i redateljice Line Esco. Riječ je o filmu zasnovanom na stvarnoj kampanji brojnih žena u Americi koje pokušavaju promijeniti zakon koji u čak 37 država SAD-a ženama brani da se u javnosti pojavljuju u toplesu. Iako zasnovan na stvarnim ženama i njihovim akcijama, problemima s policijom i zakonom, nije riječ o dokumentarcu već o igranom filmu, komediji koja je završena putem crowdfundinga, a ovih je dana konačno dobila i distributera, francusku kompaniju WTFilms pa se sredinom godine očekuje početak distribucije filma.
Autorica filma Lina Esco ideju za film dobila je od prijateljica, aktivistica koje godinama protestiraju protiv zakona koji ženama brane ono što je muškarcima dopušteno, a tijekom produkcije filma i sama je shvatila o kakvoj je nevjerojatnoj stigmi prema golim bradavicama riječ. Lina i sama tumači jednu od uloga u filmu te se tijekom snimanja suočavala s bizarnim provođenjem zakona, naime u New Yorku je toples dozvoljen, no kad je njezina ekipa započela snimanje na ulici, pojavili su se policajci koji su im objasnili da je toples doduše dozvoljen, ali ne kada se snima film (!?) pa se ekipa snalazila na sve moguće načine kako bi ipak snimila što je željela. Sama vijest o snimanju filma privukla je pak brojne aktivistice koje su se pojavile na ulicama i organizirale brojne protestne evente, a sama Lina tvrdi kako se u sceni u kojoj golih grudiju trči Times Squareom morala suočiti s vlastitim strahovima i besmislenim sramom koji nam je svima nametnut odgojem i tradicijom.
Inače, tijekom produkcije filma Esco je nailazila na sve više dokaza kako američko društvo, a posebno američki mediji pate od nevjerojatnog straha od ženskih bradavica. Tako je, primjerice, bila zgrožena podatkom da dijete u Americi do svoje 18 godine na televiziji vidi preko 200 tisuća nasilnih prizora te 16 tisuća ubojstava, ali niti jednu bradavicu. Međutim, nitko taj bizarni primordijalni strah koji gola sisa izaziva kod američkih cenzora nije jezgrovitije opisao od Jacka Nicholsona koji je svojedobno rekao: „Ako na filmu sisaš bradavicu film će dobiti rejting R (danas je to NC-17, što znači da nije za mlađe od 17 godina), no ako tu istu sisu odrežeš, dobit će PG (gledanje dozvoljeno djeci uz pratnju roditelja)“.
Naravno, i Esco se suočila s vjerojatnoću da će u američkoj distribuciji dobiti najviši cenzorski rejting NC-17 koji značajno smanjuje šansu producentu da povrati uložen novac pa sada mnogo nade polaže u značajno liberalniju distribuciju u europskim kinima. Treba li uopće reći kako Nemilosrdni gadovi svim srcem i bradavicama podržavaju ovaj pokret.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.