Pogled s neba / Eye in the Sky, UK, 2015., ratna drama/triler, 102 minute |
---|
Redatelj: Gavin Hood |
Uloge: Helen Mirren, Alan Rickman, Aaron Paul, Barkhad Abdi, Jeremy Northam, Iain Glen, Gavin Hood |
Na početku odmah kratko i jasno: „Eye in the Sky“ je film koji apsolutno morate pogledati. Ne radi se tu ni o kakvom velikom, potencijalno oskarovskom ratnom spektaklu niti o nekom žanrovskom remek-djelu kao vjerojatno ni o budućem kultnom filmu, već o maloj, sjajno napisanoj i odglumljenoj, zanatski spretno i inteligentno izvedenoj moralki koja ima savršen tajming, postavlja odlična pitanja, daje na njih neke moguće odgovore, ali ne i onaj konačni – taj je ostavljen svakom gledatelju da ga žvače i muči se s njim još dosta dugo nakon što iscuri završna špica. Osim toga, ako ništa drugo, ovo je posljednja uloga velikog Alana Rickmana i samo ta činjenica vrijedna je cijene kino karte.
Priča počinje buđenjem pukovnice Powell (uobičajeno pouzdana Helen Mirren) u cik zore i odlaskom na njen uobičajeni dan u uredu. No taj je ipak nešto drugačiji nego u ostalih uredskih štakora diljem planete – pukovnica iz svog štaba u u Engleskoj rukovodi globalnom akcijom hvatanja opasnih terorista u Keniji (radi se o grupaciji Al-Shabaab povezanoj s Al-Qaeda-om) kojima je na tragu već godinama a sad su joj konačno nadomak ruke/rakete. Powell je na stalnom linku sa svojim pretpostavljenim, generalom Bensonom (također očekivano solidni Rickman) koji prati događaje u svom kabinetu s ministrom i državnim odvjetnikom. ‘Živi prijenos’ omogućuju im dronovi kojima pak upravljaju Ameri iz neke baze u Las Vegasu, konkretno poručnik Watts (Aaron Paul – Jesse iz „Breaking Bad“), a na linku su još i kenijski specijalci na licu mjesta. Među njima je pak agent Farah (Barkhad Abdi – za Oskara nominirani terorist iz „Kapetana Phillipsa“) koji putem nekakvog mini-tableta, neke minijaturne konzolice upravlja jednim prefora gadgetom – ‘ptičicom’ koja ulazi u najskrivenije kutke i izbliza snima u visokoj rezoluciji.
Uglavnom, moderna tehnologija je locirala bandite, a s obzirom da se među njima nalaze i američki i britanski državljani, misija je uhvatiti ih žive. No, kad ‘ptičica’ snimi hrpu eksploziva u kući u kojoj se teroristi sastaju i postane jasno da svjedočimo pripremi za samoubilačku akciju, dolazi do promptne promjene plana – Watts će s drona lansirati Hellfire, dalekometnu, preciznu i ubojitu zrak-zemlja raketu i rješiti stvar. Treba još reći da je lokacija terorista u izrazito naseljenom slumu, prepunom naoružanih fanatika, tako da akcija kenijskih specijalaca ne dolazi u obzir. I taman kad su političari jedva nekako autorizirali napad (jer svi se boje za vlastitu guzu) i kad je Wattsov prst već na obaraču rakete, na ekranima se pojavi curica iz susjedstva koja ispred ciljane kuće prodaje kruh. Watts zatraži još jednu provjeru i tu sad krene povuci-potegni između politike i vojske, omjera štete i koristi, pa onda veće ili manje štete, morala i pragmatizma, Amera i Engleza… Roknuti bandite i spriječiti sasvim izvjestan pokolj u slijedećih par sati, a pritom ubiti nevino dijete ili pak čekati i riskirati desetke života drugih ljudi, među njima naravno i djece..? Ćiro Blažević bi rekao: zajebato sine.
Ako vam se čini da smo ovdje izložili previše radnje, bez brige, sve je to već davno viđeno u trailerima, a čak ni onima koji ih ne gledaju ovime nismo spoilali previše. Južnoafrički Oskarovac Gavin Hood („Tsostsi“, „X-Men Origins: Wolverine“, „Rendition“…) stvari sjajno drži pod kontrolom konstantno skačući iz komandnih interijera u afrički eksterijer, držeći besprijekoran ritam, tempo i napetost do samog kraja. Čovjek je snimio izvrstan ratni film bez ili s minimumom same borbe, bez crno-bijelih likova i situacija u kojem je ratna zona zapravo jedna velika siva zona. Da ne bi netko slučajno pomislio da „Eye in the Sky“ stavlja modernu tehnologiju na optuženičku klupu – sasvim suprotno – ona je ovdje sjajan katalizator koji efektno razgolićuje svu besmislenost rata i ratovanja. No, s druge strane imamo li uopće više izbora i tko nas zapravo išta pita? Dobro zbori mudri Ćiro… (8,5/10)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.