Kad nacionalna sramota postane nacionalni trijumf

• Tweet
• Pin It

Priča ide ovako: u malom romskom naselju Poljice u blizini Tuzle živjeli su Senada i Nazif te njihove dvije slatke i brbljive kćeri, Sandra i Šemsa. Nazif je za vrijeme rata četiri godine proveo u Armiji BiH i izgubio brata, a sada obitelj prehranjuje skupljajući i preprodajući željezo koje nađe na smetlištu. Jednoga dana, vraćajući se s „posla“, zatekne Senadu u bolovima, hitno je vozi u bolnicu gdje joj dijagnosticiraju spontani pobačaj. Potrebno je još izvršiti i kiretažu, no budući da Nazif i Senada nemaju zdravstveno osiguranje, prije operacije moraju uplatiti 980 bosanskih maraka, otprilike 500 eura. Za njih to je nemoguća cifra, uostalom upravo će im tih dana isključiti i struju jer je nisu platili, a molbe ne pomažu. Nema uplatnice, nema operacije. Nazifu ponestaje ideja kako spasiti Senadin život, a ona, povrijeđena ponosa, gubi volju za borbom.

Za ovaj strašan slučaj koji je opravdano prerastao u nacionalnu sramotu, bosanski oskarovac Danis Tanović („Ničija zemlja“) doznao je iz medija te ih je otišao upoznati. Proveo je neko vrijeme s obitelji i uspio ih uvjeriti da u filmu odglume sami sebe. Rezultat je snažna dokumentarna drama snimljena za nevjerojatnih 17 tisuća eura koja je osvojila dva Srebrna medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu, za film i za glavnu mušku ulogu, a našao se i među kandidatima za Europsku filmsku nagradu.

Oboružan iskustvom ratnog dokumentarizma Tanović je posegnuo za minimalističkom strategijom: kamera iz ruke ima zadatak tek da prati scene iz života ove obitelji koje, bez uočljive autorske intervencije, tvore jednostavnu ali moćnu priču o malim ljudima, velikoj ljubavi i bešćutnoj birokraciji, dakle priču kakvih oko nas ima napretek, ali jako malo tako lijepo ispričanih.

Iako sam zbog Kusturičnih filmova, točnije zbog njegovog vulgarnog eksploatiranja i bezočnog karikiranja Roma i njihove kulture, odavno razvio alergiju na ovdašnje filmove o Romima, iz Tanovićevog se filma o načinu života Roma može naučiti mnogo više nego iz svih Kusturičinih zajedno. Ostao sam iznenađen kako su muški likovi u ovom filmu mekani i nježni, a njihov način života gotovo bliži matrijarhatu nego patrijarhatu. Kako su s jedne strane u potrebama i emocijama slični domicilnom stanovništvu, no istovremeno i pomalo neprilagođeni, skoro bi se moglo reći genetski hendikepirani, naime istovremeno su nedovoljno istrenirani i previše ponosni da bi znali voditi rat s birokracijom. Ipak, kao i svi Balkanci, znaju da je od frontalnog rata s državom, mnogo efikasnije pronaći alternativne načine djelovanja. Srećom, jer da nije te snalažljivosti Senada danas ne bi bila živa, a Nazif se ne bi mogao pohvaliti muškim podmladkom, malim Danisom.

Ukratko, ništa genijalno, tek jedan mali film koji je uspio istovremeno biti tužan, strašan, potresan i sretan. I, usprkos svim ružnim kadrovima, lijep. (8/10)

• Tweet
• Pin It