Mamići iz crnačkog geta! Ljudskoj odvratnosti nema kraja!

• Tweet
• Pin It

U svemiru u kojem živi Lee Daniels više je uvijek bilo više, previše je uvijek bilo bolje od više, a najviše je samo benchmark koji mora biti nadmašen po svaku cijenu. Nije vam dovoljno što je Mo’Nique najgora majka na svijetu? Neka baci bebu na pod! Nije vam dosta što se Nicole Kidman nateže s jedva punoljetnim Zacom Efronom? Neka se popiša po njemu! Niste impresionirani što Oprah glumi batlerovu ženu? A da Alan Rickman i Jane Fonda glume Reaganove, James Marsden i Minka Kelly Kennedyjeve, John Cusack Nixona, Robin Williams Eisenhowera, a Liev Schreiber Lyndona B. Johnsona? JESTE LI SAD IMPRESIONIRANI???

Sve u karijeri Leeja Danielsa vodilo je prema „Imperiju“, sapunici koja za jedini uzor priznaje „Dinastiju“, s radnjom koja vozi tako suludom brzinom da bezglavo pretječe samu sebe, likovima koji su toliko too much da u rijetkim trenucima samoaktualizirajućeg predaha sami sebe promatraju s nevjericom, krznenim bundama uz koje bi sirotinja sjevernog Westerosa mogla komotno zaboraviti da zima dolazi, perikama koje bi i u Versaillesu proglasili besramno ekstravagantnima, obiteljskim odnosima pred kakvima bi se čak i starogrčka amfiteatarska publika s gnušanjem skanjivala.

A to bi otprilike bilo zatečeno stanje prije špice pilot epizode. Sve što je slijedilo, bilo je samo brže, više, jače, raskošnije, jebačkije, perikastije, degutantnije, carringtonskije, oktanskije, ubojitije, seksastije, edipastije… genijalnije? O, da, definitivno genijalnije.

Jer, unatoč svojih tisuću mana – za početak, ma koliko vas u daljnjem tekstu uvjeravao u njezinu neizmjernu važnost, i ma koliko pritom bio u pravu, ipak je riječ samo o sapunici koja živi da vas skandalizira i počesto se opire svakoj logici u namjeri da u tome i uspije – „Imperij“ je naprosto genijalan koncept. „Imperij“ je serija koju nismo ni znali da trebamo, kakvu od elementarnog stida ne bismo nikad poželjeli naglas, a opet, sa svakim novim neodoljivo sočnim skandalom, sa svakim novim uvidom u jebozovnu atraktivnost ljudske odvratnosti, želimo još jedan zalogaj, žudimo za još jednim gutljajem i samozadovoljno mašemo vestigalnim repićem dok probavljamo još jednu slasnu porciju nezajažljivog nemorala koji nikome ne duguje nikakvu ispriku.

A i zašto bi? Riječ je o prvoj seriji u povijesti čija je svaka sljedeća epizoda bila gledanija od prethodne, seriji koja je u drugu sezonu ušla s monstruoznom brojkom od 21 milijuna američkih kućanstava priljepljenih na televizore, seriji čiji je soundtrack debitirao na vrhu Billboardove top liste, seriji koju bismo nazvali fenomenom kad taj pojam ne bi bio odveć nejak da dostojno predstavi njezinu važnost u kreiranju popkulturnog „ovdje i sad“.

U „Imperiju“ ne postoji nitko tko nije prokleto mučko đubre, samo mu dajte priliku. Kako vam je samo bio mio i drag siroti dobri Jamal s glasom anđela i tijelom Apolona kojemu tatica nikako ne može oprostiti indiferentnost prema ženama suprotnog spola? Gledajte ga sad kako zabija nož u leđa majci i braći čim se dokopao malo moći! Bilo vam je žao ranjenog lava Luciousa Lyona dok je bolovao od ALS-a? Da, sve do prvog naručenog ubojstva. Obožavate Cookie – jer tko ne bi obožavao Cookie, Cookie je sve, S-V-E! – i racionalizirat ćete sve njezine izdaje, laži, podmetanja pa čak i ubojstva, jer, jebote to je Cookie, a Cookie je život, Cookie je S-V-E! To opet ne znači da Cookie nije đubre koje bi vašom lešinom opralo pod, samo ako pomisli da ste pomislili kako biste mogli pomisliti stati na put njezinim ambicijama.

„Imperij“ se ne obračunava samo sa svojim (anti)junacima. Snaga „Imperija“ je u beskompromisnom obračunavanju s američkom zbiljom kroz prikaz (afro)američkog sna, bez obzira je li riječ o homofobiji u hip hop industriji, inverznom rasizmu u afroameričkoj zajednici, matrijarhalnosti koja se skriva i upravlja iza mačo fasade gangsta mitologije ili hashtagu #BlackLivesMatter koji nerijetko služi kao smokvin list beskrupuloznim mamićima crnačkih getoa: eksplozivno otvaranje druge sezone s koncertom #FreeLucious koji pokušava uvjeriti javnost da je Lucious Lyon uhićen zbog svoje boje kože, a ne zato što je kriv – a ne može biti krivlji – naprosto je maestralna osuda licemjerja. S druge strane, unatoč jasno izrečenim osudama, „Imperij“ nikad ne gubi empatiju prema svojim protagonistima, ma koliko monstruozna bila njihova djela. Ova serija, naime, zna da smo svi spremni na monstruozna djela; njezini su protagonisti tek u mogućnosti da ih i počine, s motivacijom da za njima ne žale.

Jesmo li možda veći monstrumi mi koji sve to gledamo i želimo još?

Glupost.

Baš poput svakog đubreta iz obitelji Lyon, i mi smo tek ljudi, a ljudi uvijek žele više. Lee Daniels je samo dovoljno lud, dovoljno hrabar, dovoljno čovjek da to prizna naglas. (7/10)

Foto/video: Fox

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

• Tweet
• Pin It