Beskrajno zabavan dan s Tomom Cruisom

• Tweet
• Pin It

Volio ne volio Toma Cruisea, čovjek mu mora priznati da izuzetno pametno i posvećeno vodi svoju karijeru. Za početak je strahovito napredovao kao glumac – tko misli da je i danas drven i jednodimenzionalan neka baci pogled na njegove hitove iz ranih ’90-ih kad je tek počeo snimati neke malo ozbiljnije filmove. Također se čini da strahovito pazi pri izboru projekata pa mu se flopovi, bilo kreativni, bilo nedajbože komercijalni, događaju puno rjeđe nego mnogim njegovim kolegama „teškašima“, primjerice Deppu ili Clooneyu, koji obojica uzgred rečeno, uz naravno hrpu sjajnih rola također imaju filmografiju prepunu uloga koje se svode na jedan pogled, jednu grimasu i jedan jedini milijundolarski osmijeh.

Cruise je dakle, barem što se tiče ovog konkretnog NG-a sasvim cool. Dapače, posljednjih godina snimio je i par filmova koji mu idu u vrhunce karijere, prije svih četvrti i uvjerljivo najbolji nastavak „Nemoguće misije“, a nije daleko ni „Jack Reacher“. Ovo mu je pak drugi postapoklaiptični SF za redom (nakon lanjskog „Obliviona“/„Zaborava“), režirao mu ga je posljednjih godina izgubljeni, a inače beskrajno precijenjeni Doug Liman („Mr. & Mrs. Smith“, „The Bourne Identitiy“, „Jumper“), dok je zaplet baziran na sad već dobro izlizanoj fori dana koji se beskonačno ponavlja a koju naravno znamo iz nenadjebivog klasika „Groundhog Day“ („Beskrajni dan“ kod nas) kao i iz varijacije na temu, „Source Code-a“ („Izvorni kod“) iz 2011. Još kad znamo da je predložak japanski teen roman „All You Need Is Kill“, a u traileru skužimo da se Cruise ovdje bori protiv nekakvih dosadnih hi-tech vanzemaljaca, stvari fakat ne mirišu na dobro. No, vidi vraga – rijetko je koji film obećavao biti toliko bezvezan na papiru i u foršpanu, a ispao sve samo ne to…

U svijetu budućnosti, vanzemaljci su okupirali Evropu, a ljudska im se vrsta opire kako zna i umije, ali to baš nije najuspješnije. Iako ljudi raspolažu bogatim arsenalom futurističkih oružja, a vojnici im izgledaju kao kombinacija Robocopa i Transformera, u ovom ratu izgleda nemaju šanse. Major američke vojske William Cage (Cruise), inače predratni marketingaš a danas vojni PR, prestravljeno odbije svemoćnog generala (Gleeson) koji ga želi poslati da snima nadolazeću ofenzivu na vanzemaljske položaje. General ga proglasi dezerterom i šalje ga među trupe iako je ovaj potpuno borbeno neiskusan. Tu se već naziru prvi znakovi da imamo posla s iznimno pametnim i duhovitim blockbusterom, jer Cage/Cruise pod punom ratnom spremom izgleda otprilike kako bi izgledao Woody Allen kad bi mu dali da glumi nekog futurističkog Švejka.

Ne prođe ni dan, a Cage se već nađe u krvavoj invaziji na Normandiju koja vizualno neodoljivo podsjeća na onu iz „Saving Private Ryan“ (ali ni taj deja vu začudo nimalo ne smeta) i gubi glavu već u prvom susretu s neprijateljskom „živom silom“. No, u sceni nakon toga se budi na istom mjestu gdje i jučer i odmah postaje jasno da je upao u nekakvu vremensku rupu i da smo na „Groundhog Day“ teritoriju. Nije to naravno ništa slučajno ni bez razloga, a da ne idemo previše u spoilere, recimo samo da bi odgovore mogla znati globalno poznata ratna heroina Rita Vrataski (Blunt) simpatičnog nadimka Full Metal Bitch, a koju Cage susreće na krvavoj plaži u Normandiji.

Ono što slijedi je dramaturški manje više „Groundhog Day“, dakle beskonačno ponavljanje jednog te istog dana sve dok se ne savlada neka prepreka i ode na slijedeći level, odnosno koju minutu dalje u budućnost, samo naravno s hrpetinom eksplozivne big budget akcije i gomilom vanzemaljaca za roknuti, ali je zakopano, da oprostite, prejebeno. Niti u jednom trenutku repeticija ne postane dosadna, dapače dobar dio filma usprkos deja vu špranci stvari budu iznenađujuće nepredvidljive, a s vremenom postanu i poprilično duhovite. Produkcija je raskošna, a akcija bogata – tu se radi o rijetko pametno utučenih 178 milja dolara budžeta. Cruise je apsolutno na visini zadatka – svom je Cageu podario neku plemenitu ljudskost i simpatičnost, a dobra je i Emily Blunt, i sama već poprilično iskusna u distopijskim SF-ovima („Looper“, „The Adjustment Bureau“) kao hladnokrvna mačo kužistica.

Kako film ide kraju, raste i strah da „sloboda neće umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, odnosno da rasplet neće biti na razini svega što smo dotad vidjeli, kao što je redovan slučaj s brojnim današnjim prenapucanim blockbusterima. Tako naravno u nekoj blagoj mjeri bude i ovdje, ali to ne kvari cjelinu ni milimetra – nakon ovako ubitačnog rollercoastera akcije, emocija i solidne, staromodne zajebancije, oprostiti neizbježno predvidljivo, pomalo generičko finale, najlakša je stvar na svijetu…  (TEŠKO DA ĆEMO OVOG LJETA VIDJETI ZABAVNIJI BLOCKBUSTER  9/10)

• Tweet
• Pin It