Film o najgorem skakaču na skijama svih vremena ipak uspješno prizemljio
| Eddie zvan Orao / Eddie the Eagle, SAD, Velika Britanija, Njemačka, 2016., biografska drama, 106 minuta |
|---|
| Redatelj: Dexter Fletcher |
| Uloge: Taron Egerton, Hugh Jackman, Jo Hartley, Keith Allen, Tom Costello, Jack Costello, Mark Benton, Edvin Endre, Rune Temte, Iris Berben, Jim Broadbent, Christopher Walken |
Popis filmova o skijaškim skokovima zapravo je izuzetno kratak, s obzirom na to o koliko se vizualno atraktivnom sportu radi. Na vrhu je naravno (i tamo će zauvijek ostati) „The Great Ecstasy of Woodcarver Steiner“, dokumentarni portret najvećeg švicarskog skijaša na skijama svih vremena (Simon Ammann? Nemojte se šaliti…) Waltera Steinera. U njemu njegov režiser, stanoviti gospodin Stipetić, tada se prvi put pojavivši pred kamerama u nekom od svojih filmova, stoji u podnožju letaonice u Oberstdorfu i govori kako je „179 m granica nakon koje skijaški letovi postaju neljudski i skakači se suočavaju sa sigurnom smrću“. Visoko je i „Peterka: Leto odločitve“ u kojem je sjajni slovenski režiser Vlado Škafar pratio Primoža Peterku u sezoni kad se nakon tri godine kurvanja, alkoholiziranja i bježanja od policije spektakularno vratio na scenu osvojivši sa slovenskim timom broncu na Olimpijadi u Salt Lake Cityu.
„Eddie zvan Orao“ spada u donji dio liste, tamo negdje s „Mattijem“, finskom polutreš biografijom najvećeg skakača svih vremena (ikad, na svijetu…!) Mattija Nykänena, na neobičan način povezanog s junakom ovog filma. Naime, kad je Matti 1988. u Calgaryu osvojio ono što nikad ni prije ni poslije nikome nije pošlo za rukom – tri zlatne medalje u skokovima na istoj Olimpijadi, Eddie Edwards je uživao u svojih 15 minuta slave.
Za one rođene u devedesetima, radi se o britanskom amateru, uz članove jamajkanskog boba četverca (pozdrav Ribafishu, žao mi je što curling ideja nije nikad do kraja profunkcionirala), simbolu svih sportskih autsajdera diljem svijeta, koji je iskoristio rupu u pravilima i nastupio na Olimpijadi iako se ovim vrlo opasnim i zahtjevnim sportom bavio jedva godinu dana. Usprkos tome što ga je britanski olimpijski odbor sabotirao, a kolege ismijavale, postao je medijska zvijezda, i skakač koji je uz Nykänena dao najviše intervjua na tim igrama. „Eddie zvan Orao“ (kao uostalom, film iz 1993. o rasta bobašima „Cool Runnings“) je romantizirana komedija o Edwardsovom trnovitom putu – od momčića na štakama iz tipičnog britanskog radničkog kvarta u Cheltenhamu, do svjetala olimpijskih reflektora.
Grešaka koje će iskusno oko dugogodišnjeg ljubitelja skijaških skokova odmah primijetiti u filmu je pregršt. Okej, samo najzagriženiji fanovi će skužiti da skakaonica Heini Klopfer u Oberstdorfu u filmu glumi Calgary, a potpuni luđaci da se na donjoj strani skija može nazrijeti reklama za fluge.de, koje očito u doba prije interneta tamo nije moglo biti. Ali potpuno je nejasno kako se 23 milijuna dolara teškoj produkciji može potkrasti takva bedastoća da na početku filma komentator na televiziji kaže da su „skijaški skokovi najatraktivnija alpska disciplina“. Čak i Bruno Kovačević zna da se radi o nordijskoj!
Još jedna gruba greška odnosi se na način na koji skakači u filmu drže skije u letu. Svi odreda upotrebljavaju V stil, koji je ušao u upotrebu taman godinu dana nakon što se odvija radnja filma – 1989. Vjerojatno se to nije moglo izbjeći jer producenti filma nisu mogli naći skakače koji bi danas skakali sa skupljenim skijama. Osim toga zli norveški trener i bivši skakač koji se pojavljuje u filmu je izrazito nabildan (dok su njegove kolege u stvarnom životu sve odreda granično anoreksične), a Nykänen u ključnom skoku na 70 m skakaonici na OI skoči 114 metara, što je vrhunska glupost. Također, puno je onoga što bismo mogli staviti u rubriku ‘holivudska pretjerivanja’ – od Jackmanovog noćnog skoka u trapericama s pljugom u ustima, do Edwardsove euforične proslave skoka i ekstatične reakcije publike u Calgaryju. No, takve stvari se valjda moraju očekivati u ovakvim filmovima.
Što se tiče Tarona Egertona (upoznali smo ga u odličnim „Kingsmanima“), on dosta dobro oponaša najpoznatijeg štukatera u svijetu zimskih sportova (usput, nije taj izbor zanimanja tako čudan, Anders Jacobsen je bio vodoinstalater, Didier Cuche mesar, Hermann Maier zidar, a Walter Steiner naravno drvodjelac), s obzirom na to da ionako nitko ne bi mogao do kraja točno pogoditi blago retardirani izgled originala. Hugh Jackman u ulozi (naravno potpuno izmišljenog) američkog trenera koji je Eddieju pomogao da se ne ubije, se zabavlja više nego zadnjih par puta kad je na sebi imao kandže od adamantija, a tu je i cameo Christophera Walkena, koji sigurno nije ni sanjao da će se u životu pojaviti u filmu o skijaškim skokovima.
Solidna je i glazba – koloplet manje poznatih pop hitova (vjerovali ili ne, Deacon Blue!) i novih stvari koje su posebno za film skladali junaci iz osamdesetih kao što su Howard Jones, Marc Almond i Tony Hadley, a urnebesno je i pojavljivanje lika samog Nykänena, s rečenicom upućenom Edwardsu „moram skakati, inače bi se samo kurvao i pio“.
Dakle, da zaključimo – ljubitelj skijaških skokova koji nije propustio nijedan prijenos u zadnjih 30 godina i koji je kao i Eddie kad je bio mali preskakao stolice po dnevnoj sobi u potkošulji vičući „Tsukaharaaaa!“ i lomio mamine šipke od bambusa koje su služile kao potpora za filadendron skačući u vis preko njih, daje „Eddieju zvanom Orao“ prolaznu ocjenu (6/10).
Foto/video: 20th Century Fox
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
