Razapet između desetke i desanke
| Don Jon / Don Jon, SAD, 2013., indie rom-kom, 90 minuta |
|---|
| Režija: Joseph Gordon-Levitt |
| Uloge: Joseph Gordon-Levitt, Scarlett Johansson, Julianne Moore, Tony Danza, Gleanne Hedley, Brie Larson, Rob Brown, Jeremy Luke |
Iako je sad možda već brojka poznatih holivudskih glumaca koji su se okušali u režiranju veća od zbroja onih koji nisu, i iako među njima ima već popriličan broj režiserkih megafaca, neki od njih i s Oskarima, svejedno mislim da još uvijek glumcima-režiserima, pogotovo debitantima treba pristupati posebno nježno. A ovima koji režiraju „samog sebe“ i još po vlastitom scenariju još nježnije. Inače se debi Josepha Gordona-Levitta ne bi baš najbolje proveo…
Dečko je to koji je uspješno savladao sve prepreko do sada – najveća od njih je prelazak iz univerzuma klinačkih TV zvijezda (sjećamo ga se još iz „Trećeg kamena od sunca“) u svijet odraslih. Iako se takvo što naizgled čini samorazumljivim, ne treba smetnuti s uma da su kalifornijske rehab klinike prepune izgubljenih 30-godišnjaka koji su vam odnekud poznati – jedan od najtužnijih primjera je onaj Macaulaya Culkina. Zatim je hrabro uskočio u finale Nolanove „Dark Knight“ trilogije – hrabro jer fizički nemalo podsjeća na pokojnog Heatha Ledgera. Da se pita američke kritičare, i treća velika stepenica njegove karijere, debi u režiserskom stolcu, upravo je apsolvirana summa cum laude. Ali, što se tiče ovog konretnog Nemilosrdnog Gada, to neće ići baš tako lako…
Sudeći po traileru i buzzu koji se stvorio nakon premijere na Sundanceu, reklo bi se da je u pitanju neki zgodan, malo pomaknuti indie rom-kom, neka moderna verzija Don Juana. I jest, samo što nije nimalo zgodan. No, krenimo redom. Jon (Gordon-Levitt) je njuđersejski frajerčić koji obožava teretanu, svoje pajtose i seks za jednu noć, ali najviše od svega obožava pornjavu i nikad mu niti jedan seks, čak ni onaj s čistom „desetkom“ ne može nadomjestiti užitak s mišem u jednoj ruci i… hm, onim drugim mišem u drugoj. On je inače uzoran mamin sin iz talijanske obitelji, redovan na misi i ispovjedi, nakon koje odmah juri u teretanu uz utege odraditi svoju pokoru, svoje Očenaše i Zdravo Marije za grijehe iz prethodog tjedna. Ne stigavši pošteno ni izgovoriti Amen, evo ga ponovo u klubu u lovu ili pak doma za tipkovnicom. Ako netko tu njuši neku ironiju, nos ga vara, jer kod JGL-a (zovimo ga tako, jer mu je puno ime predugo, polomi mi prste dok ga tipkam…) kao scenarista, a pogotovo kao režisera nema baš suptilnosti.
Jedne večeri u klubu naš junak naleti na „desetku“, imenom Barbara, likom i tijelom Scarlett Johansson i potpuno poludi za njom. Slijedi igra mačke i miša jer Barbara ne daje prve večeri, a bogami ni druge, što nesretnog Jona samo dodatno napaljuje. I tako mic po mic njih dvoje postanu cura i dečko, on objavljuje najprije svojim frendovima a onda i familiji da se zaljubio. Idila brate, sve dok ga Desetka jedne noći ne ulovi za kompjuterom, jer kao što rekosmo, za Jona se seks s pravim, živim i pošteno „mesnatim“ komadom kakva je Scarlett, ipak ne može mjeriti s kakvim npr. „Cum Swapping Sluts“ online. So far, so good, no tu sad već počinju problemi, kako za nesretnog Jona, tako i za gledatelja.
Naime, početni entuzijazam se sad već istrošio, fora s tipičnom glasnom italo familijom, u kojoj su frajeri u neizbježnim bijelim potkošuljama, tzv. siledžijkama (efektna epizoda još jednog TV veterana Tonya Danze u ulozi Jonovog oca) se izlizala i sve se teže solidarizirati s poprilično antipatičnim i nezanimljivim likovima na ekranu. Jer Jon je, ruku na srce popriličan bezveznjak, utjelovljenje površnosti, a njegova ribica se malo pomalo promeće u vješticu iz pakla. Tu se negdje pojavljuje uvijek rado viđena Julianne Moore, koju Jon upoznaje u večernjoj školi (u koju ga je naravno pritjerala Barbara, tko drugi), a čija priča tek bude bez veze, ali da ne idemo u spoilere…
Uglavnom, ako je JGL i imao neku početnu zgodnu ideju, a imao ju je i bila je čak i iznenađujuće originalna (rom-kom o frajeru koji se ne može odlučiti između pornjave i „prave stvari“ – to još fakat nitko nije snimio), u izvedbi se sasvim pogubio, i što film ide kraju, to je njegova muka očitija. Nit’ zna što bi, kuda ni kako, a jedina mu podrška bude montažer koji sve to jako fino i fensi reže te čini dinamičnim, ako već scenarist, režiser i „talent“ ispred kamere nisu uspjeli učiniti zanimljivim. Onda još iz aviona ispadne nagli, iznenadni kraj, koji izgleda kao da su odjednom ostali bez filmske vrpce ili im je naprasno crkla kamera. Ili im je pak netko upao u sobu dok su drkali…? (IZMEĐU DESETKE I DESANKE BIRAM… 5/10)
