David Lynch, kultni 67-godišnji redatelj filmova kao što su „Plavi baršun“, „Izgubljena cesta“ i „Mulholland Drive“, već gotovo puno deseteljeće nije snimio film (posljednji „Inland Empire“ datira iz 2006.), no zato je ovih dana izdao svoj drugi autorski glazbeni album „Big Dream“ te tim povodom dao intervju „Independentu“. Lynchovu glazbu opisuju kao dosta depresivni elektronički blues što se zapravo dobro uklapa u svijet njegovih filmova. No, Lynch priznaje kako je sasvim neizvjesno hoće li ikad snimiti novi film: „Slika filmske industrije je depresivna. Svi filmovi koji nisu mainstream izgurani su iz kina i ljudi ih ne mogu vidjeti. Čak i da imam pravu ideju, svijet je danas drugačiji. Na nesreću, moje ideje nisu komercijalne, a novac pokreće sve tako da nemam pojma kakva će biti moja ulogu u svijetu filma ubuduće.“
Istovremeno, Lynch hvali televizijsku produkciju u koju kao da se slila sva umjetnička energija koja je nekoć bila prisutna na filmu, te priznaje da uživa u serijama kao što su „Momci s Madisona“ i „Breaking Bad“. Autor kultnog „Twin Peaksa“ nedvojbeno daje signale da bi se rado vratio televiziji, no pitanje je ima li za čudake poput njega još mjesta u Hollywoodu.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.